Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem

Ne znam imate li i vi takav dojam, ali mi se čini da među određenim krugovima u društvu postoji jedan stav koji ponekad ljude vjernike drži kao nekakve mlakonje. „Pa dobro, on je vjernik...“ „Od njega možemo raditi što hoćemo...“ Kao da ih se može bacati tamo-amo kao lopticu. Za to vrijeme ti se trebaš stisnuti u kut i ispričavati se i opravdavati što si vjernik/katolik.

Ako malo pogledamo svece, to su bili vrhunski ljudi, spremni sve dati za drugoga s jedne strane, a s druge strane su bili beskompromisni. Tu nam uvijek kao primjer stoji blaženi Alojzije Stepinac koji je s jedne strane spašavao članove „neprijateljskih“ strana, a opet nije pristajao na kompromise tamo gdje nije trebalo pristajati. Biti u svemu jednak, osim u grijehu. Biti dobar čovjek i biti dobar vjernik svakako, ali to ne znači u svemu popuštati i u svemu podilaziti. Dobar čovjek i dobar vjernik ne znači mlakonja. U opasnosti smo dakako da bismo se htjeli dopasti svijetu, pa da počnemo podilaziti i popuštati tamo gdje ne bismo trebali.

Nedjeljno evanđelje govori o ognju. Oganj ja jaka i žestoka stvar. On istovremeno grije, pročišćuje i rasvjetljuje. Eto sve tri funkcije ognja upućuju na funkciju vjernika. Biti dobar i „grijati“ okolinu oko sebe. Pozitivnim stavom i vedrinom rasvjetljavati. Ali isto tako i jasnoćom pročišćavati. Drugim riječima, vjernici su ljudi koji gore. Da ne bi bilo zabune, „goriti“ za svoju vjeru ne znači biti fundamentalist. Fundamentalist je otprilike onaj koji na silu i protiv tuđe volje nešto nameće drugome. To nije ista stvar kao radikalno življenje svoje vjere. Radikalno znači jasno i do kraja živjeti svoju vjeru. Između radikalnog i fundamentalističkog stoga ne ide znak jednakosti.

Vjerujem da ćete se složiti da živimo u vremenu općeg meteža i konfuzije. Uslijed nepreglednog niza mnoštva događanja na pozornici ovoga svijeta čovjek naprosto ne stigne pratiti radnju, stanje i zbivanje kojih je i sam dionik. Logično da se u nečemu takvome lako pogubimo. Zato će nam u vremenu koje je pred nama i u kojem već živimo biti potrebni jasno pozicionirani ljudi koji će i u jednom trenutku svoga života znati povući razdjelnicu – jesam ili nisam. Kroz nedjeljno evanđelje Bog od nas traži određenje.

Razumljivo, to nije i neće biti nimalo lako jer odabir jednoga puta ili jedne strane znači odbacivanje mnoštva drugih puteva koji će vikati i dozivati da su oni pravi putevi i da njima valja krenuti. Tim će biti teže jer će vrata tih puteva biti puno šira, puno viša i puno primamljivija. Ali razdjelnicu treba povući.

Gospodin Isus malo zbunjuje jer s jedne strane čujemo: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem...“, a s druge strane kaže da nije došao donijeti mir nego razdjeljenje. Međutim, ne zaboravimo dodatak: „Mir vam dajem... ali ne kao što svijet daje.“ Gospodin Isus bio je (i jest) Bog i ako je netko zračio mirom onda je to sigurno bio On. Međutim, kada je dolazio na pojedina mjesta određeni ljudi su se znali uz-NE-MIR-iti. To su uglavnom bili oni koji su bili opsjednuti i slično. Je li problem bio u Isusu da su se uznemirili? Ne! Naravno da ne. Problem je bio u njima. Mir vam ostavljam. Ako gledate i danas: vjerojatno ste se našli u nekom društvu gdje se potegnula rasprava o pojedinim pitanjima. Možete sjediti sa strane, šutiti, ništa ne govoriti i ne reagirati. I bit će „mir“. Ali ako jasno ustanete u obranu određenih vrednota, zauzmete jasan stav i poziciju – duhovi se uz-NE-MIR-e. Što je tu mir, a što nemir? Što od koga dolazi? Ako se zauzimate za Božju stvar, onda očito nije problem u vama. Različit je mir što ga Bog daje od onoga kojeg svijet daje. Očito se ne možemo uvijek svima svidjeti i podilaziti.

U prvim vremenima su postojali i oni koji su trpili i bili progonjeni od vlastite obitelji zbog toga što su odlučiti slijediti Kristov put. I danas se može naći nešto slično. Nije lako ni u društvu ustrajati na obrani istinskih vrednota i Božjih stvari, a koliko li je tek teže ako takva razdjelnica postoji u vlastitome domu. Još možemo razumjeti kada Isus kaže da će ustati snaha protiv svekrve i svekrva protiv snahe (ovo je dakako šala pa se možete od srca nasmijati), ali sin protiv oca i otac protiv sina? Kada je jedan dječak čuo ovo evanđelje onda je molio: „Isuse, zaštiti mog tatu od moga brata, moju sestru od moga tate, moju mamu od svih njih.“ (sada također slijedi smijeh:) Bilo kako bilo, pozvani smo na svjedočanstvo, očito počevši od vlastitoga doma. Bogu, dakle, uvijek pripada prvo mjesto.

Prva jasna razdjelnica koju moramo učiniti je ona kod nas samih. Jedna misao kaže da se trebamo naučiti na sebi ratovati, a na drugima uspostavljati mir. Molimo od Gospodina milost da se prvo u nama dogodi jasno određenje. Nakon toga moći ćemo biti „vatreni“, tj. Božji igrači koji „izgaraju“ na terenu. Drugim riječima donosit ćemo oganj koji svojom toplinom grije, snagom pročišćuje i jasnoćom rasvjetljuje. Pratila nas na tom putu Žena topline, snage i jasnoće – Blažena Djevica Marija.