Ljudima je potrebnija duhovna pomoć

Zanimljivo je to opažanje Valentine Kufrin, članice međunarodnog katoličkog pokreta Marijina legija koji ima cilj da pod vodstvom svećenika surađuje u poslanju Crkve, šireći vjeru i spašavajući duše. Ona nam je u kratkom razgovoru progovorila o svom iskustvu apostolata u Marijinoj legiji. Inače, simpatična Valentina je dipl. novinarka i pomoćni sudac u košarci. Potječe iz četveročlane obitelji, s kojom dijeli dom u Malešnici i iz kojeg će uskoro iseliti jer joj se bliži datum vjenčanja.

Valentina, ti si članica Marijine legije. Kada si to postala i što te privuklo da to postaneš?

Još prije par godina sam na jednoj sv. Misi čula predstavljanje Marijine legije, ali tada me to nije dovoljno zainteresiralo. Međutim, kroz daljnje razdoblje života mnogo se toga u meni promijenilo. Čula sam kako su se moji prijatelji aktivirali u svojim župama i htjela sam se i sama nekako aktivirati, no nije mi bilo sasvim jasno što bih mogla učiniti. Mislila sam kako ću moći pomoći čovjeku samo materijalno, te sam isplanirala kako ću se zaposlit, pa ću imati puno vremena za uključit se u nešto i tako moći djelovati. No, bila sam svjesna da obraćenje znači promjenu života, ali nisam znala kako se odreći grijeha.
Prošle godine, u drugom mjesecu, sam nakon jedne ispovjedi dobila snažnu želju za djelovanjem te sam na zidu ugledala plakat o Marijinoj legiji i kapelan je pozivao sve na sastanak. Odlučila sam doći i vidjeti što se tamo događa. Prvo sam se malo zabrinula jer tamo nije bilo baš mladih ljudi, ali sam ipak postala jako zainteresirana. Najviše su me privukli apostolati, odnosno konkretan rad s ljudima i to što čovjek nekako nesvjesno dobije puno milosti. 

Što je potrebno da se postane članom Marijine legije i jesi li imala kakve prepreke na tom putu?

Za pasivnog člana nije potreban nikakav probni rok, no da bi se postalo aktivnim članom potrebno je proći probni rok u trajanju od tri mjeseca u kojem se vidi jesi li spreman za apostolat i nakon toga, ako si spreman, daješ obećanje Mariji. Imala sam mnoge prepreke. U početku sam se bojala kako će to sve izgledat i u glavi sam imala gomilu pitanja poput: "Hoću li ja to moći? Pa to je za cijeli život. Što kad se udam i ostanem trudna?"
Još k tome, moji su me dosta odgovarali od toga s riječima kako je to prevelika žrtva, kako ću izgubit puno vremena. Meni je dolazilo da ću si uništiti obitelj na taj način, jer idem pomagat drugim ljudima pa neću imat vremena za njih, a na sam dan obećanja me proganjala misao kako će me auto pregazit. Ali, shvatila sam kako napasti uvijek dolaze kada čovjek počne raditi nešto dobro. Doživjela sam da je apostolat sastavni dio života kao jelo i da se sasvim normalno može živjeti na taj način. 

Kako izgleda konkretan apsotolat i kakvo je tvoje iskustvo?

Jednom tjedno, obavezno u paru, odlazimo u psihijatrijske bolnice Vrapče i Jankomir, te u kućne posjete. Prije posjeta molimo krunicu i onda idemo u posjet. Za svoj apostolat trebamo dozvolu  liječnika odjela na kojeg idemo ili ravnatelja bolnice. S pacijentima na odjelu molimo krunicu i pričamo s njima. To su uglavnom ljudi koju su već primili sakramente, no mi ne inzistiramo na detaljima i nikoga se na ništa ne prisiljava. Naglasak nam je na sakramentima i poticanju na njihovo primanje. Nema davanja materijalne pomoći osim krunica, čudotvornih medaljica i sličica svetaca. Apsotolat bi trebao trajati najmanje sat i pol.
Ispočetka mi je bila knedla u grlu od straha kako ću im pomoći, no ubrzo sam shvatila da se ne trebam mnogo brinuti za to, jer bolesti odlaze, a Bog ostaje. Shvatila sam kako jedino Bog ostaje utjeha u takvim situacijama i da nema bolje pomoći od posredovanja vjere u Boga. Ispuni me kada vidim da je netko pored mene sretan, da se ispovjedio nakon dugo vremena, otišao na misu, da se bolest povlači, da se netko polako miče. U svemu tome sam doživjela da čovjek kroz apostolat više dobije nego što daje i da kroz rad dobiješ puno toga što nisi ni očekivao ni tražio, nego ti jednostavno bude dano. 

Koliko se tvoj život izmijenio ulaskom u Marijinu legiju?

Mnogo su mi govorili kako se trebam pouzdati u Mariju, a ja sam bila uvjerena kako čovjek mora imati kontrolu u svojim rukama te im nisam vjerovala. Ubrzo sam se i sama u to uvjerila te s predanjem Mariji svaki dan postane plodonosniji i ispunjeniji. Naglasak u životu mi je postalo pouzdanje u Marijinu pomoć i njeno djelovanje, te sam počela moliti da se na meni očituje njezino djelovanje.
Shvatila sam kako je ljudima daleko potrebnija duhovna od materijalne pomoći i da čovjeku nekad najviše može pomoći šutnja, što je meni, naravno, jako teško, ali učim. Moja je obitelj također počela više moliti i vjerovati, što ne mora biti direktan utjecaj Marijine legije, ali je primjetljivo. Eto, napokon sam se zaručila, pa možda i to ima neke veze s mojim ulaskom u Marijinu legiju.