Teško proroku

Dragi prijatelji, slušajući nedjeljna čitanja primijetili smo ključnu riječ, odnosno poslanje koje sve povezuje: prorok! Dozivam vam u pamćenje proroke i staroga i novoga Zavjeta. Sve i jedan bio je odbačen, pogažen, izrugan i osporen. Sve i jedan donosio je poruku koja nije godila. Ne samo da nije godila nego si je i uzimala za pravo činiti više nego bi pravovjerna vjernikova definicija proroka to dopuštala i predviđala. Što mislim pod time? Pa to da su Židovi čitali o prorocima, slušali o njihovoj hrabrosti, znali da prorok mora govoriti neugodne stvari, razotkrivati laž i nemoral, čitati srca... i opet, kada se pojavio neki novi svejedno nisu čuli, ni vidjeli, ni shvatili njegove riječi. Sjetite se samo što su Židovi pred Isusom izgovarali: "Da smo mi živjeli u vrijeme svojih otaca, ne bismo ubijali proroka!" I onda ubiju najvećega, i više od najvećega. Kako se ti proroci uvijek uspiju tako kamuflirati? I tada i danas. 

Prvu si ljubav svoju zaboravio!

Prorok uvijek izabere i dirne u ono što se apsolutno podrazumijeva, što svi znaju i što je neosporno. Postoje stvari koje se smiju dirnuti i u kojima se uvijek vjernike može pozivati na pokajanje i oni će to u velikoj skrušenosti i učiniti. Postoji određena naslada u priznavanju grijeha i skrušenom kajanju. Potkrade se čovjeku odvlačenje pozornosti savjesti s nekog važnog i velikog područja, s nekog grijeha dok priznaje, kaje se, lupa u prsa i kažnjava samog sebe zbog nekog površnog. Zbog nekog "izvedenog" grijeha. Znate li koji su to "izvedeni" grijesi? Pa to su vam grijesi koji su samo vrh sante leda. Odnosno grijesi koji pokazuju da nešto drugo, temeljno i presudno nije na mjestu. Taj grijeh iz kojeg se neki drugi izvodi daleko je teži i zapravo obuhvaća sve čovjekove dimenzije i cijeli život do te mjere da ga čovjek ne primjećuje kao što ni riba ne primjećuje vodu - zato što je posvuda, sve zahvaća, svemu je postao začin i već je postao prirodno stanište. Pa ako zahvatiš u to malo dublje, u cjelinu i temelje života, onda si proroče nastradao. 

Nemoguće je da su ti Asirci Božji sluge koji nam otkrivaju gdje nam je srce i koje su razaranje grijeh i idolopoklonstvo učinili mojoj duši - životu s Bogom. Nemoguće je da su Asirci postali lakmus papir mojega prijezira prema bližnjemu, oholosti ili nesigurnosti i nevjere. Ma nemoguće je da je cijeli moj vjerski život i čistoća i celibat i misa i molitva i borba protiv zla i aktivizam zapravo u službi jednog kulta daleko šireg i većeg od prave vjere u kojoj se samo krećem - kulta boga velikoga JA, boga EGA. Asirci zapravo toga boga ruše i vraćaju te jedinoj ljubavi, jedinome koji te može spasiti od tvoga boga i njegove trulosti i neplodnosti. Asirci ti govore: "Prvu si ljubav svoju zaboravio!" I tu mješavinu "svetoga" i prokletoga prorok ti pokazuje. Koji prorok to smije dirnuti i na životu ostati? Gurnimo ga niz liticu ... I hoćeš i već jesi ...

Svi znaju gdje mu je mjesto

Dogodilo se to i Isusu. Zamišljam situaciju: Isus ulazi u Nazaret i svi znaju gdje mu je mjesto. "Taj čovjek, samo čovjek, tesarov je sin. Kakav otac - takav sin, znamo gdje mu je mjesto. Tu je da ugodi, njegove moći uslužna su djelatnost. Dakle, svi u sinagogu. Slijepci u ovaj red, hromi u drugi, gubavi u treći, lagodan život četvrti, novac peti, libido šesti, neutješni sedmi, željni pameti osmi, prestiž deveti. Ti Isuse lijepo svoje "izbiflaj" pa ćemo na liječenje. Jesi završio više? Divimo ti se i hvalimo te dok ćeš po našem, dok ispunjavaš očekivanja. Naslađujemo se tvojom mudrošću." Zvuči li poznato? Propovjedniče, uši mi se naslađuju tvojom mudrošću, uživam u tvojoj pameti, zaključcima, humoru, kritikama, nasrtajima kojima i na mene nasrćeš ... ali proroče, samo se usudi ... 

Isus propovijeda o novom srcu, ljubavi prema neprijateljima, protiv tjeskobne brige za materijalno, spasenju pogana, dostojanstvu čovjeka koje nadilazi i subotu i sve zakone. Jednom riječju, radikalno prevrednovanje svega što su do tada znali. A oni se naslađuju bez ikakve želje za dolaskom toga kraljevstva te čekaju početak senzacije - čuda! 

Da se više nikad ne vrati?

I kakva dva primjera Isus izvlači. Prvi je izlječenje Naamana Sirca, "prljavog poganina" i to kao jedinog gubavca izlječenog za vrijeme PROROKA Elizeja. Dok drugi govori o "bezvrijednoj udovici" koja je ostavljena na rubu društva da umre. Razumjeli su, Isus im te ljude daje kao primjer vjere. Ovog poganina kao znak čemu vode čuda: obraćenju, molitvi, klanjanju Bogu, priznavanju da sva dobra dolaze od Boga. Njegov se život radikalno mijenja i padaju svi idoli i sva zavaravanja. Sjetite se kako je taj Naaman Sirac natovario izraelske zemlje i to kako bi se samo na zemlji nad kojom Bog prebiva klanjao pravome Bogu. Dok to ne bude plod, čuda se neće dogoditi. Tako i kod udovice koja predstavlja siromahe duhom, ljude gladne i žedne Božje riječi po kojoj preživljavaju, ljude s potpunim povjerenjem u Boga i čežnjom za njim. Nakon čuda koje se dogodilo u njoj je probuđena vjera. Svjesna je da joj je cijeli život u Božjim rukama i da je on jedino bogatstvo, jedina sigurnost i jedini bliski, prisutni ... 

To i još mnogo toga drugoga trebalo je biti plod svih čuda koja su stajala u redu. Budući da je vjera izostala, a i pravi učinak čuda: izlječenje duše, obraćenje i VJEČNI život, izostala su i sama čuda. "Proroče, ti si se usudio!" I neispuniti očekivanja i razotkriti dušu, usudio se onoga koga smo prezreli dati nam za primjer. "Zavidni smo na tvojoj ljubavi. Niz liticu s njim! Ne trebamo takvoga Boga! Ispuni moja očekivanja i šuti!" A on prođe između njih i ode. Da se više nikad ne vrati?