Kako moliš, takav si

Kad molite, ne blebećite kao pogani.
Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.
Ne nalikujte na njih.
Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.
Vi, dakle, ovako molite:
‘Oče naš...’
(Mt 6, 7-9)

Na jednom katehetskom susretu s kandidatima za sakrament svete potvrde, postavio sam djeci nekoliko pitanja o istoj temi: „Molite li? Kako molite? Kada molite? Zašto molite?” Odgovori su bili raznoliki i zanimljivi. Najčešće mole Očenaš, navečer prije spavanja, prije jela..., mole za dobru ocjenu u školi ili kada su bolesni... Uglavnom, molitva s interesom.

Nastavljamo razgovor: „Mijenjaju li se vaše molitve? Odgovor je NE! Zašto? Pa isti je Očenaš, ista Zdravomarija, isti obred svete mise, isti, isti...” Na prvi pogled imaju pravo. Isti je tekst. Sve se mijenja, pogotovo u tehnologiji: laptop, mobitel, televizor... svaki dan donosi novosti i mi ludujemo za njima, ali naše molitve se ne mijenjaju. No, one se ne mijenjaju iz dva razloga. Prvo, ne razumijemo što molimo. Zato iz tog našeg nerazumijevanja ne mijenjamo sebe. Gospodin nam danas ne kaže baš jasno zašto moliti, ali nam kaže kako moliti u ovom poglavlju Evanđelja po Mateju. Ne blebećite kao pogani (po trgovima). Isusovo je vrijeme bilo zasigurno vrijeme velike religoznosti, pa čak i pogani mole, tj. blebeću.

Danas u našem sekulariziranom društvu molitva je vjerojatno zastarijela praksa. Vjernici se srame napraviti znak križa u restoranu jer se boje čuđenja i loše reakcije drugih. Svjestan sam da sam Isus ne traži druge svjedoke za naše molitve osim jednoga: Oca koji je na nebesima, ali i u skrovitosti tvoga srca. „Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6, 6). Dakle, to je odgovor na pitanje kako i zašto moliti? Zašto trebam moliti? Molim da bih bio „Ja” pred Onim koji me ljubi u skrovitosti. Molim kako bih sebe zaista našao pred Onim koji mi daje dah i život iznova, na mom putu umora i opterećenja.

Razumiješ li što moliš kada kažeš Oče naš? Danas bi bilo korisno razmatrati te dvije riječi. Iskustvo ljudskog očinstva i sinovstva. Otac - izvor sigurnosti, bezbrižnosti, zaštite, brige, pažnje... Naš - zajedništvo, bratstvo, pomirenje... Ako već kažemo OČE i NAŠ, vjerojatno kažemo da smo svi braća. I da sam licemjer u toj molitvi ako mrzim drugoga, da sebe proklinjem kada drugog ne podnosim... Ako nismo kadri živjeti po toj riječi, bolje da ne molimo jer naša molitva tada postaje izvor našeg prokletstva. Ako smo to razumjeli, onda se mijenjajmo i osjetit ćemo promjenu u našim molitvama.

Nadalje, ako molimo samo s prioritetnom nakanom da dobijemo ono materijalno i zemaljsko, onda nismo ništa shvatili. Molitva nas čini sposobnima za potrebnu unutarnju sabranost i tišinu u kojoj nalazimo spokoj i mir. U tu sabranost, doduše, donosimo naše brige i muke šarenih lica. Ali Bog to zna i vidi jer je u sobi našeg srca. Naša molitva, naša molba, to smo mi sami i kako molimo, takvi smo. Ali, ne zaboravimo braću, ne zaboravimo bitne stvari: vjeru, ljubav, dobrotu, mir... u sebi, u našim obiteljima, u našim društvima, u srcima naše braće i sestara. Za sve njih danas iskreno reci OČE NAŠ! Ne moraš ni riječ dodati...

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".