Nastavimo prenositi dar vjere

Spomenemo li riječ „kralj“, „kraljevstvo“ odmah pomislimo na prijestolja, žezla, vlast, vitezove i dvorce... Sve je to idiličan i maštovit stav za razmišljanje o tolikim kraljevstvima, kraljevima i kraljicama koji su sjedili na toliko prijestolja i rijetko koje kraljevstvo na zemlji se održalo tako dugo kao jedno... Ono Kristovo.

No, Njegovo kraljevstvo i Njegovo prijestolje nas nimalo ne privlači, možda nam koji puta djeluje čak i odbojno, ali On nam ga nudi svakoga dana. Ne čuva svoje prijestolje samo za sebe. Ne što bi ga mi svrgnuli tada s vlasti, nego zato kako bi ga više ljubili i na što savršeniji način nasljedovali. Vjerujem da bi rijetko tko odbio ponudu da mu netko negdje ponudi onih slavnih „bar pet minuta vlasti“. Svatko je to poželio barem jednom u životu, osobito kada je primijetio da stvari ne idu onako kako bi mi to željeli ili kada vidimo da se ne igra po nekim našim pravilima igre.

Naš Kralj živi sa svojim narodom

S Gospodinovim prijestoljem je nešto drugačije... Njegovo prijestolje je veliko, tako da ga svi vide, da sve može spasiti, svi mu mogu prići, a vojnici koji su ispod njegova prijestolja ne priječe nikome da dođe do njega, čak štoviše, sami ga nude octom kada je žedan. Da se netko ne bi slučajno zabunio kada dođe do njegova prijestolja, iznad njega čak i piše: „Ovo je kralj“ i to ne bilo kakav već onaj koji uvodi u svoje kraljevstvo sve one koji mu se obrate srcem punim pouzdanja u Njega... „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“. „A on će mu: Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Sve se to zbiva na prijestolju križa od kojega tako često bježimo, a dolazimo brzo u njegovo podnožje kada nam je teško, kada više ne znamo kuda bi, kako bi i što bi dalje sa sobom i svojim životom. I to samo zato jer naš Kralj nije daleki Kralj, nego Kralj koji živi sa svojim narodom, s onima koji mu se svim srcem vrate i uzdaju se u njegovu milost.

Krštenjem smo postali glasnici velikoga Kralja

A kolike li smo samo milosti primili činom sakramenta krštenja... Nismo ni svjesni, a tada smo postali i ostali zauvijek glasnicima velikoga Kralja. Taj čin krštenja vratili smo u sjećanje time što smo se na početku svete mise poškropili blagoslovljenom vodom. Istu radnju učinili smo i samim ulaskom u crkvu kada smo se također prekrižili i obilježili znakom križa: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To je Bog. U Njega vjerujemo i Njime se obilježavamo i Njemu jedinom pripadamo. Tu vjeru prenosimo dalje s koljena na koljeno jer i drugima želimo posvjedočiti koliko je lijepo boraviti u svjetlu i sjeni Kristova prijestolja jer „Krist je za nas Bog i mi smo spremni za njega umirati svaki dan i svaki čas“ – rekao je bl. Alojzije na suđenju. Baš po tome što smo kršteni, kršteni smo i u njegovu smrt, ali ne zato da bismo umrli, nego kako bismo živjeli i to u vijeke vjekova. A to ispovijedamo u Vjerovanju: „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život budućega vijeka.“ Toliki ljudi su nam to prenosili jer dar vjere se ne čuva ljubomorno samo za sebe, nego se daje drugima u čvrstoj nadi i savršenoj ljubavi.

Ne smijemo se uspavati i snivati „zimski san“

Završetkom današnjega dana, završava i Godina vjere. No, to nikako ne znači da smo pozvani sada se uspavati i snivati „zimski san“ do proglašenja neke nove Godine nečega. Papa emeritus Benedikt XVI. uvidio je potrebu rasta i prenošenja vjere danas. Jer nije u krizi dar vjere. Svima nam ga je Gospodin dao. Samo je pitanje jesmo li mi taj Njegov dar otvorili kako bismo ga dali i prenosili drugima...

Jer, „konačno, Bog je ljubav, kao što veli apostol, ljubite se među sobom! Pomažite se uvijek bratski među sobom! Budite jedno srce i jedna duša! Ali ljubite i neprijatelje svoje, jer je zapovijed Gospodnja. Tada ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce Njegovo izlazi nad dobre i zle i daje da daždi na pravednike i grešnike. Neka vas od te ljubavi prema neprijatelju ne odvrate opačine njegove. Drugo je čovjek, drugo je opačina njegova. Čovjek je, veli sveti Augustin, djelo Božje, opačina je djelo ljudsko. Ljubi ono što je Bog načinio, a ne ono, što je čovjek načinio.“ – riječi su bl. Alojzija koje nas neka potaknu kakvi smo pozvani podanici biti u Božjem kraljevstvu kako bismo smo svi mi po jakoj vjeri, čvrstoj nadi i savršenoj ljubavi prispjeli u raj gdje Bog živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.