Šutjeti, diviti se i zahvaljivati

Draga braćo i sestre, danas na drugu korizmenu nedjelju Crkva pred nas stavlja jedno, ljudskim očima gledano, teško i neshvatljivo čitanje. Radi se o Abrahamovoj kušnji.

Zamislite da sad bilo tko od nas začuje Božji glas koji bi mu rekao: uzmi svoje dijete, sina, kćer, svoju suprugu, supruga i prinesi ga meni za žrtvu. Vjerujem da bi se svatko od nas pobunio i rekao da Bog nije baš normalan. Došli bismo u napast da se odreknemo Boga i vjere samo kako to ne bismo morali učiniti. Na kraju krajeva, pitam vas kakav je to Bog koji traži od nas da žrtvujemo svoje sinove njemu u čast i slavu?

Nadom protiv svake nade slijediti Boga

Ne znamo, ali možemo pretpostaviti da su se slične misli vrtile po glavi i današnjeg protagoniste prvog čitanja, Abrahama. I on se vjerojatno pitao zašto Bog traži od njega da mu žrtvuje sina kojeg je dobio u starosti. Ni samom njegovom sinu nije bilo jasno što se tu događa. U dijelu prispodobe koji nije ušao u čitanje koje smo ovdje čuli, Izak koji sam nosi drva kojima će biti zapaljen i prinesen, pita oca: ali gdje je janje za žrtvu paljenicu? Njegov otac mu odgovara: Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj.

Sada bismo mogli reći: pa da, Abraham je mogao tako reći kad je Bog ipak na kraju providio ovna i Izak je bio spašen. No, draga braćo i sestre, Abraham u tom trenutku nije znao što će se dogoditi, nego je još jednom, kao na početku svoga poziva, nadom protiv svake nade slijedio Boga. Vjerovao mu je do kraja pa čak i onda kad mu ono što je Bog od njega tražio nije bilo po volji ili mu se čak činilo suludim, kao ubojstvo vlastitoga sina. A kakva je naša vjera? Kakvo je naše pouzdanje?

Isus Krist je proviđeno janje koje se prinosi Bogu

Pogledajmo sada jednu drugu situaciju koja se odvija 2000 godina nakon ove prispodobe o Abrahamu i Izaku. Ovdje gledamo drugog Sina koji se penje uz brdo. I ovaj Sin, kao i Izak, nosi svoju osudu. Nosi drvo kojim će biti pogubljen i kažnjen. I ovaj Sin, kao i Izak, ima uza sebe Oca koji ga prati i koji je jedno s njime. I ovaj Sin, kao i Izak, penje se na mjesto gdje će biti prinesen kao žrtva. Kao žrtva za tebe i mene, dragi brate i sestro. U trenutku Njegove smrti neće biti anđela da zaustavi ruku krvnika i spriječi Njegovu smrt jer On je to janje o kojem je govorio Abraham i koje je Bog providio za žrtvu paljenicu. Isus Krist je to proviđeno janje koje se prinosi Bogu. Isus Krist je bio žrtvovan na križu umjesto Izaka prije dvije tisuće godina. Isus Krist je bio žrtvovan na križu poradi svakog pojedinog od nas i poradi svakog onoga koji se ima roditi.

Što je natjeralo Abrahama da uzme svoga sina Izaka i da bude spreman žrtvovati ga? Što je to natjeralo Oca onoga drugog Sina da preda svoga Sina u smrt kako bi nas spasio? Dragi brate i sestro, samo Ljubav i ništa drugo. Pred ovim misterijem i toliko velikim darom možemo samo šutjeti, diviti se i zahvaljivati.

Križ nije kraj

Sad nam se nameće pitanje: a gdje smo mi u svemu ovome što smo sada dotakli? Mi smo, dragi brate i sestro, u jednoj skroz drugačijoj sceni u kojoj nema govora o žrtvovanju. Nalazimo se na brdu u trenutku Isusova preobraženja. Mi smo, dragi brate i sestro, onaj preplašeni Petar iz današnjeg evanđelja koji od straha ne zna što bi rekao, ali ipak govori. To je baš dobar opis nas ljudi. Kad god nas nešto plaši, kad god nam nešto nije jasno ili nije po volji, mi samo govorimo, mrmljamo, prigovaramo, pričamo. Baš smo nalik na Petra koji pred čudom Isusova preobraženja i u strahu govori, iako bi bilo mudrije ne govoriti. Petar je na brdu u tom trenutku rekao: Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu. Petar kao da je ovime rekao - ostanimo tu!  Ti si Isuse s nama u punoj svojoj slavi. Zaštićeni smo. Stvarno nam je dobro. Nastanimo se ovdje. Kao da je želio reći ostanimo ovdje, u ovom trenutku, u ovoj situaciji, zauvijek.

Na taj način Petar još jednom, kao i mnogo puta do sad u Markovu evanđelju, želi Isusa spriječiti, odvući od puta u Jeruzalem i od muke i smrti koja ga je čekala. To čini naš ljudski strah. To čini naše nepovjerenje u Boga. To čini nepouzdanje u Boga. To čini naš ograničeni pogled koji ne vidi dalje od križa, nego vidi samo križ. Nama je neshvatljivo kako je Abraham mogao poći na svoju kalvariju uspinjanja na goru gdje treba žrtvovati svoga sina Izaka. Mi ne možemo shvatiti kako je Bog mogao dopustiti da se Njegov Sin popne na brdo Golgote i da tamo bude žrtvovan. Hej, ali draga braćo i sestre, žrtvovanje Izaka nije kraj. Draga braćo i sestre, križ nije kraj. Ali da bi došli do radosti što Izak nije pogubljen, da bi došli do radosti uskrsnuća, moramo proći strahotu križa.

Naš zadatak je pratiti Isusa

Što se dogodilo na ta dva brda? Abraham ne samo da nije izgubio Izaka, nego je  dobio i potomstvo kojim se blagoslivlje cijela zemlja. Na drugome brdu Isus je umro, ali je i uskrsnuo kako bi nas očistio od grijeha i spasio od vječne smrti. Isus je umro i uskrsnuo da bismo mi mogli postati to potomstvo Abrahamovo koje je Bog blagoslovio.

A koji je onda naš zadatak? Naš zadatak je pratiti Isusa, pogotovo kroz ovu korizmu, na njegovom putu i usponu na Golgotu. I mi se moramo uspeti na brdo i prinijeti Bogu žrtvu. No, Bog ne traži da nekome oduzmemo život, nego da na križ pribijemo svu našu grešnu narav, oholost i mržnju. Bog traži da pogledamo u križ našega spasenja i iza križa i u raspetom Isusu vidimo istoga onog proslavljenog Isusa koji se objavio u današnjem evanđelju. I moramo povjerovati! Povjerovati da je raspeti i uskrsli Isus: Sin Božji ljubljeni koji se predade kao žrtva za nas! I da njega moramo slušati! Amen.