Crkva je moj zavičaj ili moja elita?

Čim smo stigli na studij u Rim, nekolicina starijih bogoslova povela je nas mlađe, još nevične orijentaciji i jeziku, ulicama Grada. Odjednom smo se zaustavili pred crkvom sv. Klementa. Tada nisam znao komu je posvećena, ali se i danas sjećam koliko sam gunđao u sebi zbog toga. Naime, ta crkva u blizini poznatog Koloseuma izvana izgleda vrlo jadno. Fasada joj je otrcana, sve okolo poprilično je prljavo i neuredno… Pitao sam se zašto nas ti stariji kolege nisu poveli na neko ljepše mjesto, u neku od sjajnih rimskih bazilika? Mislio sam: samo danas sam ovdje i koliko god ostao u Rimu, nikad više neću ući u ovu crkvu. Međutim, prevario sam se!

Križ je novo stablo života

Kada smo ušli u crkvu očaralo me nešto zbog čega sam se uvijek vraćao: raspeti Krist! U apsidi iznad glavnog oltara nalazi se prekrasan mozaik u čijem centru se nalazi raspeti Krist. Križ je novo stablo života koje izrasta iz onog starog edenskog panja gdje je zlo čovjeka prevarilo i zavelo. Iz tog panja bježi Zmija: Đavao ne može opstati u Isusovoj blizini, plodovi Križa koji su nama na spas, njemu su na propast. Iz tog starog-novog panja protežu se mladice-loze čitavom apsidom. Ovo želi reći da su Isusova muka, smrt i uskrsnuće donijeli spas i radost svemu svijetu.

U toj oazi Kristova života kriju se mali i veliki, učeni i priprosti, bogati i siromašni ljudi. Isus je došao da život imamo, u izobilju da ga imamo. Košute se poje s izvora života koji je potekao od Kristova Križa i neće presušiti do konca vjekova. Srednjovjekovni autor ovog prizora nadahnuo se na 15. poglavlju Ivanova evanđelja u kojemu Isus kaže: „Ja sam trs, vi ste loze.“ Kojeg li prekrasnog prizora! A da ovo nije tek lijepa slika, a evanđelje tek pričica, svjedoče nam životi tolikih svetaca. Oni su bili loze duboko ucijepljene u trs koji je sam Isus i urodili su plodovima koji nemaju rok trajanja. Urodili su plodovima vječnosti od kojih Crkva i danas živi i na kojima se nadahnjuje.

Crkva nije moja, nije vaša – ona je Kristova

Ovo je projekt svetosti na koji smo svi mi pozvani. Crkva danas obiluje projektima, ali ako u njima nema ovoga duha ostat će besplodni, a mi frustrirani. Crkvu ne gradimo mi, Crkva nije moja, nije vaša – ona je Kristova i zato nam je važno biti s Kristom i u Kristu kako ne bismo uzalud gradili našim krhkim snagama. Ako nismo po molitvi, Božjoj riječi i euharistiji duboko ucijepljeni u Isusa Krista koji je trs, ostat ćemo maleni i nerazvijeni kršćani, loze koje neće uroditi plodovima u koje će se svijet zagledati. Nećemo biti znak.

Ovo je slika većine nas, pastira i vjernika koji često živimo u svom malom svijetu zagušeni mnoštvom obaveza. A naša je obaveza samo jedno: naviještati Isusa! Koliko projekata i zajednica mladih ima u našem gradu, pa ipak niti jedna u svoje planove kao da ne uključuje Ribnjak i njemu slična mjesta. Nismo li postali zatvorene grupice kojima je lijepo i tako odajemo dojam da je Isus došao samo zbog nekih, a ne zbog svih? U Evanđelju piše da mi trebamo učiniti njegovim učenicima sve, a ne samo neke.

Isus nije želio elitu! Na to Crkvu danas poziva papa Franjo, da izlazi iz sebe, iz svoje sigurnosti. Papa nam to pokazuje i vlastitim primjerom koji često kao da uzdrma našu uljuljanost pa se poneki na njega i naljute. Svako malo na našim portalima vijest o Papi. Ali Papa nije učinio ništa posebno. On se samo trudi činiti ono što piše u Evanđelju. I to je vijest? Ako je to za nas vjernike vijest, onda znači da ne poznajemo Evanđelje, da ne poznajemo Krista. Naši pothvati svako malo osvanu na nekom portalu, osobito na IKI (to nije uvijek loše!), ali je li to zato da navijestimo Isusa (što je odlično) ili da se svidimo jedni drugima, osobito nadređenima (što je porazno jer nismo ovo što jesmo zbog njih, nego zbog Njega)?

Budimo sretni što je Crkva naš zavičaj

Ne bih htio biti besplodno kritičan, ali osjećam da nam Godina vjere prolazi i pitam se koliko će ista Crkvu obnoviti. Dragi prijatelji, ako želimo novo proljeće u Crkvi valja nam se okrenuti Kristu raspetom i uskrslom. Valja nam se dakle obratiti. Ovo je trenutak bez kojega će svi naši projekti ostati besplodni, a konferencije dosadne. Mi smo skloni često prirediti show, čak i u liturgiji kako bismo privukli mnoge, osobito mlade. Ali to smo samo mi. A oni ne traže nas. Koliko god zanimljivi bili, brzo ćemo im dosaditi. Samo smo ljudi, zar ne? Oni traže Isusa! Oni će ostati u jednoj zajednici ako osjete da ih ova spaja s Isusom.

I da zaključimo. Bogu hvala da Crkva nije samo ono što mi vidimo. Naši mediji često vide to: lošu fasadu. Potrebno je ući i vidjet ćemo samu ljepotu: Isusa Krista. To je naš poziv, najveći projekt nas svećenika i vjernika: pozvati tolike koji su žedni Boga da uđu u Crkvu, da susretnu Isusa. To je otajstveno lice Crkve pred kojim trebamo priviti koljena i biti sretni što je Crkva naš zavičaj!