Možemo li bez duhovne hrane?

Kao što već i sami znamo i puno puta to slušamo – živimo u ludom i ubrzanom vremenu. Osjećamo da postoje dvije stvari u životu kojih nikada dosta: to su novac i vrijeme. Njih uvijek nedostaje. Novac još kako tako, ali vrijeme koje smo utrošili ili izgubili kao da nikada ne možemo vratiti. Budući da nam je vrijeme u životu ograničeno, prisiljeni smo si slagati prioritete, odnosno određenu ljestvicu toga što nam je u životu važnije. Što je to na što se isplati potrošiti/uložiti moje dragocjeno vrijeme? Kroz život nam prolazi puno osoba i puno stvari. Sad je ovo, sad je ono... Stalno se događaju neke aktivnosti, stalno nešto činimo. Drugim riječima, svoje vrijeme trošimo na sve i svašta.

Koliko vremena imamo za Boga?

Međutim, postoji jedan koji nam je dao naš život, to jest koji nam je dao naše vrijeme. Tu se postavlja glavno pitanje, možda i centralno pitanje našeg života: koliko vremena u životu poklanjamo ili, bolje rečeno, vraćamo onome koji je tvorac našega vremena – Gospodinu Bogu našemu? Često kada se potegne pitanje molitve među ljudima onda se čuju odgovori da za to nemamo vremena. Uvijek je nešto važnije. Evo praktičan savjet: uzmi papir i olovku i počni popisivati stvari koje radiš tijekom dana i koliko si na što vremena uložio. Mislim da možemo vidjeti da smo mnogo puta vrijeme uludo ulupali, dočim Bogu samome nije ništa palo u dio.

Da bismo kao ljudi mogli živjeti, gledajući s biološke strane, potrebne su nam dvije glavne stvari: da se hranimo i pijemo i da dišemo. Pokušajte živjeti samo tri minute bez daha ili tri dana bez hrane. Da bismo duhovno živjeli također je potrebno hraniti se i disati. Jasno nam je s kojeg stola dolazi hrana za duhovni život. Dolazi s oltara gdje je žrtvovano Janje Božje za nas iz čega se taj žrtvenik pretvara u stol života za naš vječni život. Osim hrane duša treba disati. Disanje duše događa se u molitvi. Bez tih osnovnih funkcija, kao tijelo bez hrane i kisika, počinjemo odumirati. Ako želimo snagu za životno djelovanje i rad, moramo ju od nekuda crpiti.

Ne igraš za sebe, igraš za cijelu ekipu

U životu se oko mnogih stvari trsimo, pa i onih koje se tiču našeg vjerskog života. Jednostavnim, ali poučljivim događajem dva simpatična lika iz evanđelja otprilike nam daju sliku usmjerenja našega duha. Poznati napadački dvojac Marta i Marija preko svoje situacije pokazuju nam koju taktiku valja upotrijebiti za uspješne pobjede utakmica našega života. Igrač izlazi na teren, ima potencijale i dobru igru. Ali trener je taj koji određuje. Bez dogovora s trenerom ne zna taktiku, ne zna kretanje, ne zna plan rada momčadi.

Bogu hvala za sve potencijale i igračke sposobnosti koje ima, to je dobro. Nije loš onaj dio koji je taj igrač izabrao: puno trke, truda, zalaganja... sve štima. Ali jedno nedostaje. Sve te svoje potencijale i trud mora ukomponirati u viziju koju trener ima za momčad. Ili bolje rečeno, mora dopustiti treneru koji ima uvid u cjelinu igre da usmjeri sve njegove igračke sposobnosti za boljitak ekipe. Izađi na teren svakako, sa svim talentima i željom koju imaš. Ali prije utakmice, sjedi u svlačionicu i slušaj trenerove upute. Zašto? Jer ne igraš za sebe, igraš za cijelu ekipu. I tvoji promašaji mogu ugroziti ekipu.

Ora et labora!

U našoj je prirodi da želimo nekako svojim snagama stvari učiniti. Aktivizam je trajno tinjajuća napast naročito u današnjem vremenu. Koliko nam se puta događa situacija upiranja prstom – bilo da mi to činimo bilo da to drugi čine nama. „A gle ga što sad moli, a ne radi, a neće pomoći, dok ja činim to i to“. Nitko ne kaže da ne treba raditi. Kaže staro benediktinsko pravilo: Ora et labora! Moli i radi. Ali na prvom mjestu stoji ovo „ora“. Suvremeni mentalitet nam je nametnuo osjećaj beskorisnosti i neproduktivnosti u pogledu molitve. Kao da je vrijeme koje je darovano/utrošeno/uloženo u molitvu u biti beskorisno prosuto vrijeme od kojeg nikakve koristi. Po toj logici bismo morali zatvoriti sve kontemplativne samostane. A bilo je i takvih stremljenja tijekom povijesti.

Ali posljedice takvih stavova i takvoga mentaliteta više su nego očite u aktualnoj situaciji. I tako dok ljudi uslijed tisuća zbivanja, brzine i ludnice stalno jure (za što ih ne možemo okriviti) život naprosto jednakom brzinom juri zajedno s nama. Prolazi nam pred očima, a da ga ne živimo, nego više tehnički odrađujemo. Malo apsurdno, ali eto i život se može tehnički odrađivati, tehnički odživjeti. U toj ludnici i količini svega što nas prenatrpava, čovjek naprosto ne stigne misliti, nema nikakve refleksije, nema nikakvih susreta – ni sa drugima, ni sa sobom niti s Bogom. Čim počnemo razmišljati o nečemu i nekoj informaciji, već nas sto drugih bombardira. Naravno netko drugi ju je „prožvakao“ umjesto nas da mi ne bismo morali misliti jer naprosto ne stignemo. I tako krene kolo. Od žurbe, stotine nam ljudi prolazi, a u biti rijetko koga iskreno susrećemo.

Od silne stadionske buke, od blještavila svjetala i baklji sa tribina ovoga svijeta, od mnoštva riječi i pjesama bilo naših bilo protivničkih navijača, valja nam krenuti na poluvrijeme u toj utakmici života, ući u tišinu svlačionice i poslušati što mi to Trener ima reći – kako sam do sada igrao i kako mi od sada valja igrati.