Naše teme

Storge, philia, eros i agape. To su četiri vrste ljubavi koje prevodimo kao: privrženost, prijateljstvo, strast (zaljubljenost) i milosrđe (karitas). Njima je posvećena knjiga "Četiri ljubavi" poznatoga engleskog pisca C. S. Lewisa. Knjiga je stvarana iz kršćanske perspektive, ali se otvoreno i ozbiljno hvata u koštac s cjelokupnim područjem onoga što podrazumijevamo pod pojmom ljubav.

Razboritost određujemo kao krepost u koju nas upućuje zdrav razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši (KKC br. 1806).

Ogledajući se o vlastiti život svjesni smo rascjepa između onoga što bi trebali činiti i onoga što činimo (usp. Rim 7, 15). Naše kršćansko življenje tumara između dobra i zla tražeći pritom mjeru i sklad vlastitog života, jednom riječju, puninu. Duboko u nama postoji praznina, svojevrsna čežnja koja žudi za ispunjenjem. Praznina koja laganim glasom vapi i veli: Bog! Uistinu, kad velim Bog, u meni se nešto događa. Riječ je to koja zasijeca cijelo moje biće koje želi postati jedno s Njime.

Nijedan čovjek ne može živjeti sam, nego je on nužno društveno biće, biće koje živi zajedno s drugima. Sama činjenica ljudskog zajedništva govori da među ljudima postoje nekakvi odnosi. Oni su vrlo različiti jer ne postupamo isto sa svim ljudima, odnosno nemamo sa svima jednak odnos jer neki su nam prisniji i bliži od drugih. Ipak, sa svim ljudima koje poznajemo imamo nešto zajedničko, štoviše i sa svima onima koje ne poznajemo i upravo zbog toga čovjek ima na neki način odnos sa svakim čovjekom.

Liturgija Crkve kroz svoju se dugu povijest mijenja, organski izgrađuje i prilagođava vremenu u kojem žive oni koji slave Boga i njemu se klanjanju. S jedne strane ostaje uvijek nepromijenjena ona bit i narav liturgije koja je uređena od Krista i samih apostola, a mijenjaju se i obnavljaju oni dijelovi koji su podložni vremenitim promjenama ili više ne izražavaju na najbolji način vjeru onih koji slave. 

"Pođemo u šutnji. Niti je on pratio mene niti ja njega. Proljeće nas je pratilo oboje, pa i ne sâmo proljeće, nego tek njegovo prvo navještenje. Zato me obuzmu same slutnje, u kojima nema ništa određeno, a to je opet tako sretno: samo nadanje, samo vjerovanje, samo očekivanje."

Jeste li se ikada zapitali što se događa našem mozgu kada googlamo, fejsamo i pretražujemo? Zašto postajemo ovisni o pregledavanju elektroničke pošte ili facebook naslovnice?

Dugoočekivana komedija ˝Sonja i bik˝ napokon je stigla i u kina. Po prodaji karata bi se moglo reći da se jedva čekalo da u kina dođe neki hrvatski film. Fascinantan je raspon godina gledatelja: u kinu se napokon može vidjeti i nešto starija populacija koja ne prati horore, sladunjave tinejđerske zaplete ili fantastiče priče. Ljudi žele vidjeti nešto što im je blisko, scene koje su možda i sami proživljavali.

Tematika je uvijek zanimljiva: razlika između seoske i gradske sredine.

Približavanje blagdana Božića prilika je za promisliti o samom blagdanu i njegovu značenju u današnjem svijetu te današnjem načinu života. Žalosna činjenica na koju možemo naići u gotovo svakoj kršćanskoj zemlji je ta da će se rijetko čuti: "Sretan Božić" ili bilo kakav naglasak na to da se slavi blagdan Isusova rođenja. Danas je postalo opće prihvatljivo, politički korektno i neutralno jednostavno poželjeti ugodne praznike i tako izbaciti sve one elemente toliko karakteristične za blagdan Božića u kojem se svi kršćani spominju i slave Isusovo rođenje na ovome svijetu.

Vjerojatno su većinu vas majke dok ste još bili djeca svake nedjelje za misu posebno lijepo odijevale. Znalo se da se u nedjelju oblači najljepša odjeća. No onda, kako se polako dolazi u pubertet, javlja se potreba, uglavnom kod djevojaka, da sve bude što kraće, izazovnije, da se što više pokaže. Zatim se više ne pazi kamo se ide, bilo u školu, na misu, u kino, glavno da je minica obučena kako bi se svi mogli okrenuti za njom.