Uskrsnuće – mit ili stvarnost?

Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša (1 Kor 15,14). Apostol Pavao, kao i apostoli svih vremena, drže ključnom vjeru u Isusovo uskrsnuće. Bez nje kršćanstvo bi bilo  mrtvo, a Isus još jedan u nizu proroka koji nije odgovorio na najdublje ljudske težnje. Samo ukoliko je uskrsnuo donio je novost koja mijenja svijet.

Isus – samo oživljeni mrtvac?

Kako onda, tako i danas, govor i vjera o uskrsnuću nisu lako shvatljivi i prihvatljivi. Oni koji su susreli uskrslog Isusa našli su se zatečeni stvarnošću koja nadilazi svako ljudsko iskustvo. Tko god bi govorio o uskrsnuću s uvjerenjem da ga razumije ne bi nešto važno rekao. Ako bi uskrsli Isus bio tek oživljeni mrtvac to ne bi ništa promijenilo u svijetu niti u našem životu. Mladić iz Naina, Jairova kćer i Lazar su bili uskrišeni, ali su na kraju opet umrli. Novozavjetna svjedočanstva, međutim, govore o Isusovu uskrsnuću sasvim novim tonom. Ono nosi u sebi neviđeni kvalitativni skok koji nadilazi zakon smrti i ulazi u život s Bogom. To je nešto što nadilazi naše ljudsko iskustvo.

Možda baš zato mnogi drže nadiđenima „ideje“ o uskrsnuću Isusovu. Suvremeni čovjek kroz znanstvena istraživanja želi „sve“ staviti pod vlastitu kontrolu. Uskrsnuće bitno izmiče toj kontroli. Ono ne niječe svijet ljudskih dostignuća, dapače, upućuje na krajnje dostignuće do kojeg čovjek može stići samo po Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću: do vječnog zajedništva s Bogom. Na kraju, nije li baš ovo dostignuće cilj čovjekovih traženja?

Isus je patio zbog Božje poniznosti

Istina, nitko od evanđelista i apostola ne opisuje sam događaj Isusova uskrsnuća. Taj trenutak nije bilo dostupan ljudskim osjetilima, ali ipak neki ostaci i događaji svjedoče o onome što je zauvijek promijenilo ljudsku povijest. Sveti Pavao ostavio nam nam je najstarije izvješće o uskrsnuću koje kaže: „Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi [Petru], zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni“ (1Kor 15,3-8).

Isus je umro „po Pismima“. Njegovo rođenje, život i smrt osvijetljeni su Božjom riječju Staroga zavjeta. Isus nije neki lik koji se neočekivano pojavio. Prorok Izaija najavljuje slugu Božjega koji će patiti i čije će modrice izliječiti čovječanstvo. Isus nije patio zbog ljudske prevlasti nad Bogom već zbog Božje poniznosti. Bog se u Isusu toliko ponizio da je u ljudskim očima postao zločinac koji je po ondašnjem rimskom zakonu bio kažnjen smrću na križu.

Pokazat ćeš mi stazu života...

Isus „bi pokopan“! On je doista, ne turistički ili magijski, nego istinski proživio ljudsku bol i smrt te bio položen u grob. S Njime su bile položene u grob i nade njegovih apostola i sljedbenika. Oni su mu klicali „Hosana!“ dok je na Cvjetnicu kraljevski ulazio u Jeruzalem. Nauk i čudesa predstavili su ga u njihovim očima Mesijom koji će ih u konačno osloboditi od podaništva rimskom caru. Ta je nada buktila u njima sve do Velikog četvrtka. Muka i smrt sahranile su svaku nadu u Isusa. U moru razočaranja utapala se i njihova židovska vjera. Nikome nije dolazio u pamet onaj Davidov psalam: „Jer mi nećeš ostavit' dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života…“ (Ps 16,10-11). U popodnevlje Velikog petka mnoštvo se udaljavalo od kalvarijskog brežuljka s uvjerenjem da je sve gotovo, da je završila kratka i neviđena karijera mladog galilejskog proroka!

Prevarili su se! Baš tada sve započinje. Isus iz Nazareta je Bog! On je taj novi David koji će ustati iz groba. Jedinstven slučaj u povijesti jer je jedinstvena Osoba! Isus je „uskrišen treći dan po Pismima“. Taj dan bio je prvi dan po židovskoj suboti i ujedno prvi dan u tjednu. Papa u miru Benedikt XVI, na čijoj knjizi „Isus iz Nazareta II“ se temelji ovo razmišljanje, drži da je samo neki izvanredan događaj mogao pobuditi promjenu u ondašnjoj židovskoj kulturi tjedna. Početak slavlja nedjelje kao Dana Gospodnjega jest velik dokaz da se onoga Dana dogodila uistinu izvaredna stvar, otkriće praznoga groba i susret s uskrslim Gospodinom. Te događaje opisuju sva četiri evanđelista, novozavjetni spisi, ali i nebiblijski spisi.

Uskrsnuće je erupcija povijesti u vječnost

Mi uzmimo tek prizor s Galilejskog jezera kada se beznadni učenici vraćaju starom zanatu: „Kaže im Šimun Petar: „Idem ribariti“. Rekoše: „Idemo i mi s tobom“. Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. Kad je već svanulo, stade Isus na kraju , ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: „Dječice, imate li što za prismok“? Odgovoriše mu: „Nemamo“. A on im reče: „Bacite mreže na desnu stranu lađe i naći ćete“. Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: „Gospodin je“!“.

Kao Mariji Magdaleni kod groba ili dvojici na putu u Emaus, Isus i ovdje prilazi apostolima kao nepoznat čovjek. Oni u njegovu liku i glasu ne prepoznaju Isusa s kojim su bili do njegove smrti. „Gospodin je“! Ljubljeni učenik nije uskliknuo zato što je uskrslog Isusa uočio bolje od ostalih, već zato što ga je prepoznao „iznutra“. U mnoštvu ribe koja je po danu navrla u mreže prepoznao je da je onaj Čovjek na obali Sin Božji. Uskrsli je onog jutra doručkovao sa svojim apostolima. On će doći iznenadno k njima kroz zatvorena vrata Cenakuluma. On je u potpunosti tjelesan, ali nije više podložan zakonima tjelesnosti. Isus je Čovjek koji je trpio i umro, a sada On živi novu, Božju dimenziju. Isus nije dakle oživljeni mrtvac niti nekakav duh. Njegovo Uskrsnuće se zbilo u ljudskoj povijesti, ali je i prodrlo izvan njezinih granica. Uskrsnuće je erupcija povijesti u vječnost! Ono je radikalan kvalitativni skok po kojem materijalno biva preobraženo u Božje i vječno. Isusovo Uskrsnuće otvorilo je ovu novu dimenziju koja nas sve zanima jer nam je po njoj otvoren prostor u novi život, u zajedništvo s Bogom.

Božji stil nije udar na slobodu već nježnost

Ipak za sve nas ostaje tajnom odgovor na pitanje Jude Tadeja koje je uputio Isusu u dvorani posljednje večere: „Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu“ (Iv 14,22)? Zašto nisi pokazao svoju slavu i suprostavio se onima koji su te prikovali na križ? Zašto si se po uskrsnuću objavio tek šačici ljudi u čije svjedočanstvo mi trebamo vjerovati? To ostaje tajna! Bog kao da u našoj povijesti polako gradi svoju povijest. Želi doći u srca ljudi po onima koji vjeruju u njega. Božji stil nije udar na slobodu već nježnost koja pobuđuje ljubav. Dok Crkva živi ovaj stil malenosti, ona uspijeva dovesti zrake Božje prisutnosti u našu povijest.

Zahvaljujući uskrsnuću Isus nije tek neki lik iz prošlosti. Uzlazeći u Nebesa blagoslivljao je svoje učenike i tako nam naznačio da nas štiti i razmiče oblake naše povijesti kako bi bio prisutan u svijetu po darovima koje nam je ostavio: po svojoj riječi i sakramentima, a na osobit način po svetoj misi. Dok jedem Kristovo Tijelo i pijem njegovu Krv preobražavam se u njega i već sada živim Božjim životom. Sveci su remek-djela uskrslog Gospodina. Oni su dokaz da uskrsnuće nije mit već stvarnost koja i danas preobražava svijet. Spomenimo samo Franju, Dominika, Majku Tereziju i Ivana Pavla II. Po njihovim djelima Isus je ponovno ušao u povijest, obnovio Crkvu i privukao svijet k sebi. Otkako je uskrsnuo možemo ga susresti na svim cestama: od Jeruzalema do Emausa, Rima, New Yorka, Zagreba, Siska… Ta uskrsna prisutnost ne može nas ne ispuniti dubokom radošću. 

Zagledati se u pravo Božje lice

Dok zaključujemo naše razmišljanje o Uskrsu, mislim da bi ono bilo nepotpuno ako ne bismo spomenuli apostola Tomu. On nije prihvatio svjedočanstvo učenika koje je Isus pohodio u njegovoj odsutnosti. I danas mnogi žive Tomin stav pred svjedočanstvom Crkve. Svatko od nas može proživljavati Tominu nevjeru pred zlom, nepravdama i bolešću. Baš tada valja nam se zagledati u pravo Božje lice: u Isusa koji na svom tijelu nosi rane čovječanstva. U prvi trenutak one su prepreka za vjeru, ali u susretu s Uskrslim one postaju znak pobjede ljubavi.

Koliko je zla u ovom našem svijetu? Pa ipak mi po ranama uskrslog Isusa možemo gledati zla koja pritišću svijet s nadom. Uskrsnućem Isus nije uklonio iz svijeta zlo i patnju. Moći zla suprostavio je svoju svemoć koje mi postajemo dionici ako vjerujemo u njega. Mi smo među onima koji ga nisu vidjeli, a vjeruju. Pođimo srcem i mislima do onog praznog Groba u koji svakodnevno navire rijeka hodočasnika da bi se napojila vjerom i nadom onih muževa i žena koji su prije skoro dvije tisuće godina odonud potrčali preplavljeni osjećajima ljubavi i nade te klicali svijetom: Isus je uskrsnuo! Mir Vama!