Učinite sve narode mojim učenicima!

Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima! (Usp. Mt 28, 19) Te je riječi Isus uputio apostolima prije nego je bio uznesen u nebo. No, kakve veze te riječi imaju danas sa mnom? Bile su upućene ljudima koji su živjeli prije skoro 2000 godina i ja s njima sigurno nemam ništa. Kada zastanem malo nad tim riječima, shvatim da itekako imaju veze sa mnom. Te riječi opisuju sve ono što ja trebam biti, sve ono što ja trebam činiti. Opisuju poslanje jednog kršćanina. Na što je to svaki kršćanin pozvan? Da učini Njegovim učenicima sve narode. Razumljivo – ne moramo mi danas hodati svijetom i propovijedati Evanđelje kao što su to činili učenici u prvim vremenima. Poruka Evanđelja došla je u svaki kutak svijeta. Da. U svaki kutak svijeta, ali što je sa srcima onih koji su čuli tu riječ? Danas ta Riječ odzvanja i čuje se na mnogim mjestima u raznim kontekstima, ali mi se čini da se samo odbija o gluhe zidove i nađe put tek u poneko srce. Možda se tako odbije te nekim čudnim zakonom fizike pronađe onu pukotinu kroz koju se može provući, a možda ipak postoji netko tko je željan čuti tu Riječ.

Često se može čuti kako je za mladog kršćanina svojstveno: radost, veselje, poletnost, kreativnost, otvorenost stvaranju i slično. Kada pogledamo malo po ulicama i trgovima i pokušamo to prenijeti na ono što vidimo mogli bismo se lako razočarati i pomisliti da nema kršćana oko nas. Zašto je tome tako? Čovjek je izgubljen u samome sebi i nema osjećaja za čovjeka pored sebe. Izgubio se osjećaj za biti nekome bližnji. Mladi kršćanin koji se trudi živjeti svoju vjeru redovito će čitati Riječ i od nje i za nju živjeti. Upravo taj izvor na koji dolazi pruža mu radost koju ne može sakriti. Upravo taj izvor ga vodi osobi pored njega. Upravo taj izvor čini od njega da postane sposoban učiniti sve narode Njegovim učenicima.

Dovoljno je biti bliz onima oko nas

Danas se od nas ne očekuje da hodamo okolo i krstimo mnoge ljude. Ne. Narod se sastoji od pojedinaca. Dovoljno je biti bliz onima oko nas. Dovoljno je da osobi do nas pokažemo da je moguće danas živjeti vjeru. Upravo je to bilo ono što je  ljude privlačilo kršćanstvu u samom početku. O kršćanima se govorilo da se međusobno ljube i to je ono za čim su ljudi žeđali. Na to smo i danas svi mi pozvani: biti drugačiji od svega onoga što nam se nameće. Toliko je načina za biti drugačiji. Za biti originalan. Evanđelje nudi toliko putova koliko je i ljudskih srdaca spremnih prihvatiti tu poruku.

Ljudi su danas hrabri za mnogo toga, ali rijetko koji čovjek se usudi biti kršćanin. Da su tako živjeli kršćani prvih vremena tko zna bismo li mi danas bili kršćani. Biti kršćanin označava poziv na radosno i hrabro nasljedovanje Evanđelja. Ne kopiranje, nego nasljedovanje. Znači – na vlastiti način živjeti onu poruku Evanđelja koja nam je ostavljena kao trajni zalog: učiniti sve narode Njegovim učenicima.