Tragovi nesebične ljubavi

Sjećam se jedne hladne sobe prije skoro tridesetak godina u blizini zagrebačkog autobusnog kolodvora. Mjesec studeni najavljivao je hladnu zimu. Kao studenti, brat i ja žalosno smo gledali peć kojoj su manjkala drva. Otac i majka živjeli su u zavičaju, u Zagorju. Nerijetko su se zaduživali da nam plate skromnu sobu. Rađala su se pitanja i očekivanja. Ali ljubav je domišljata...

Naš je otac snažnim zamahom upalio motornu pilu i ubrzo su drva potrebna za grijanje dobivala dimenzije prikladne za peć. Trebalo je uz to ispiljene cjepanice iz lijepog Zagorja prebaciti u hladni grad, a novaca ni za to nije bilo. No, otac je poznavao plemenitog vozača autobusa koji je držao redovnu liniju za Zagreb. Sljedećeg jutra, još za mraka, velike jutene vreće, pune cjepanica bile su u prostranom magazinu autobusa. Sneni radnici, koji ionako nisu imali prtljage, nisu ni sanjali što se skriva ispod njihovih sjedala.

Na starom autobusnom kolodvoru brat i ja već smo čekali. Putnici su se brzo razilazili, svaki svojim poslom. Ipak, mnogi su se pogledi znatiželjno okretali na oca i nas sa velikim vrećama na leđima. Neobična karavana nekoliko je puta odlazila i nanovo se vraćala po još preostale vreće. A kada je vatra svojim čarom zapucketala, hladna zagrebačka soba odjednom je darivala ozračje toplog roditeljskog doma.

Postoje slike u životu koje vječno ostaju kao riznica srca. Slika koju gledam, izvađena iz požutjelog albuma srca, ostala je potpuno svježa. Lik mog oca s vrećom na leđima i sjećanje na zimu koja je bila ogrijana neobičnom toplinom dosjetljive ljubavi nikad nije prestajala izazivati toplinu u duši. Pogledajmo sliku ponovno zajedno. Ona može izazvati u svakome od nas nešto plemenito, možda neuobičajeno, ali sigurno puno ljubavi.

Prije dvanaest godina nebeski je Otac pozvao mog oca u dom svoje vječne ljubavi. No, ostao je trag koji govori preko granica vremena i prostora. Dobrota podnošenja neobičnih tereta u ljubavi prema djeci svojstvena je roditeljima. Ljubav pronalazi najčudesnije putove i odjekuje iz naoko običnih koraka svakodnevice.

Poštovani očevi i majke, vaša  briga za djecu ponekad sliči vrećama na leđima. Vaš roditeljski trud i dobri stavovi u odgoju, napadnuti sa svih strana, izgledaju poput neobične karavane koja prolazi ovim svijetom i izaziva poglede ljudi. Napor stvaranja obitelji mnogima izgleda previše težak pa lako odustaju. No, isplati se biti hrabar jer trag koji ostavljamo iza prijeđenog napora govori neizbrisivim slikama o nesebičnoj ljubavi. Svi smo pozvani od Boga da živimo i dobrotom obogaćujemo ovaj svijet te objavljujemo da smo na kraju svi sinovi jednog Oca na nebesima. Neka naš zajednički Otac bude s nama i današnjeg dana i neka nas hrabri da svojom dobrotom ostavimo trag koji odjekuje ljubavlju.