Špiljska traženja

Špilja otvorenih dlanova

U doba paleolitika (starije kameno doba) ljudi su se bavili lovom i skupljanjem hrane i živjeli su u špiljama koje su bile oslikane prizorima lova i ranjenih životinja. Osim tih prizora osobito su zanimljivi otisci dlanova ruku koji su također čest motiv špiljske umjetnosti. Arheolozi koji istražuju špiljsku umjetnost razradili su razne teorije kojima pokušavaju objasniti razloge oslikavanja tog životnog prostora. Ovdje ne želimo razrađivati te teorije ili pak pristajati uz neke, a pobijati druge. Zaustavit ćemo se na otiscima dlanova.

Čovjek paleolitika ostavio je pečat svojih dlanova na trajnoj podlozi špilje koja kroz otprilike 20 000 godina svjedoči ne samo o njegovoj prisutnosti na određenom području u određeno doba, već i o umjetničkoj težnji da izrazi ono temeljno u njegovoj ljudskosti – čežnju za vječnošću.

Slika otvorenih dlanova ruku otisnutih na zidu špilje svjedoči i o raznim unutarnjim stanjima čovjeka koji, bez obzira na vrijeme u kojem živi, doživljava strah od ništavila pa otvoreni dlan na zidu postaje propinjanje za čvrstim osloncem koji može nadvladati taj strah. U proživljavanjima životnih ugroženosti otvoreni dlan podignut iznad glave postaje obrana od nasrtaja onih koji ne poštuju prostor ljudske slobode i možda željenog samovanja, koje je jedino kadro voditi prema istinskom prostoru ljudskog zajedništva.

U napuštenostima i ostavljenostima otvoreni dlan postaje vapaj za blizinom drugih i Drugoga koji će dati sigurnost bliskosti koja ne želi posjedovati već samo biti tu. Trenuci radosti, ispunjenja i zahvalnosti iskazani su kroz otvoreni dlan ruke otisnut na špilju što progovara o besplatnosti dara koji se želi darovati. To je dar pomirbenog, otvorenog dlana ruke koja je spremna na rukovanje čak i s neprijateljem. To je dar ruke koja je ispružena prema drugome.

Vjerojatno ovakvo promišljanje neće biti neki doprinos teorijama arheologa koji žele doći do značenja otisnutih dlanova špiljske umjetnosti paleolitika, ali svakako može biti pomoć u našim špiljskim traženjima koja su u jedno drugo doba postala mudroslovna špiljska traženja obilježena sjenama.

Špilja sjena

Iako je čovjek već izišao iz špilje kao mjesta životnog prostora i nastanio se u gradovima – državama koji su radi bolje organizacije zajedničkog života svakome propisivali određenu ulogu, pojavio se is - tražitelj koji se želi vratiti u špilju da bi u njoj ostavio sjene koje su se nadvile nad ljudima koji žive izvan špilje, gdje je osjenjenost pogleda na život onemogućavala istinsko zajedništvo. Bio je to filozof Platon.

Platon čovjeka opisuje kao zarobljenika koji se nalazi u podzemnoj špilji, privezanog za klupu tako da se ne može okrenuti pa samo vidi sjene ljudi koje padaju na zid pred njim. Tako privezani čovjek uskoro je uvjeren da je svijet sjena jedini mogući svijet. Potrebno je zato osloboditi se okova privezanosti i izići iz špilje. Potrebno je ostaviti sjene u špilji i izići na svjetlo dana da bi se vidjela cjelokupna zbilja koja neće biti svedena samo na uski prostor mojih vlastitih sebičnih interesa. To znači da postoje drugi i da je potrebno proširiti svoje poglede izvan granica vlastite sjene, jer bi se moglo dogoditi da postanemo žrtva vlastite sjene.  

Platonovu sliku o špilji i sjenama može se primijeniti na različita područja ljudskog života što je i on sam činio upadajući ponekad u pretjerane podvojenosti (tijelo kao tamnica/sjena duše). No, sjena o kojoj je ovdje riječ nije podvojenost između tijela i duše, već je podvojenost između ljudskih bića koja se svakodnevno skrivaju u svoje male mračne špilje i ne nalaze mjesta susreta izvan svojih hladnih špilja, jer su ih sjene straha, sebičnosti, mržnje, zavisti i ovisnosti prikovale za klupu očaja i učinile nesposobnima da žive istinsko zajedništvo utemeljeno na razumijevanju, pomirenju, opraštanju, ljubavi i oslobađajućoj nadi.

Kako izaći iz te mračne i hladne špilje razdvojenosti? Kako se osloboditi sjene očaja i uputiti se prema svjetlu nade? Možda to može učiniti netko tko je spreman ući u hladnoću špilje i pokazati put izlaska iz sjene prema svjetlosti. Možda je to netko tko je spreman „oplijeniti sama sebe“ da bi ostavio otisak svojih dlanova na zidovima ljudskih špilja. Taj otisak mora biti otisak vječnosti jer samo tako može imati trajnu vrijednost. Taj otisak mora označavati otvorenu ruku ispruženu prema čovjeku da ga izvuče iz njegovih sjena. Svjetlost zvijezde na nebu usmjeruje nam pogled prema Betlehemu. I tamo se nalazi jedna špilja. Možda je to ta špilja nade. Možda se tamo nazire „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“. Krenimo u Betlehem.

Špilja nade

Kralj siromaha duhom, ožalošćenih, krotkih, progonjenih, gladnih i žednih pravednosti, milosrdnih, čistih srcem i mirotvoraca, rodio se u prostoru koji je kroz ljudsku povijest bio katkad prostor sigurnosti, a katkad prostor izgubljenosti. Bio je to katkad prostor neizbrisivog pečata ljudske veličine koja je zasjala u svojem najboljem sjaju, a katkad prostor tame u koju je čovjek upadao ne znajući kako naći put prema svjetlu. Taj prostor je špilja traženja. Tražitelji su oni koji su izgubljeni u betlehemskoj noći i kojima je naviješteno da špilja traženja ima svoj odgovor u špilji nade.

Tražitelji pastiri čuvajući svoja stada ostavljaju prostor sigurnosti koji je narušen navještajem s neba i upućuju se prema špilji za koju im je naviješteno da daje odgovore na njihova pitanja. Hrabrost za uputiti se u nepoznato daje im navještaj: „Ne bojte se! Rodio vam se Spasitelj – Krist Gospodin.“ (Lk 2, 10 – 11) 

Pastir današnjice, kršćanin sa svojim 'stadima sigurnosti' kakva god ona bila, usudit će se ostaviti svoje stado navezanosti na proizvodnju bez ograničenja i odgovornosti, na profit bez poštivanja dostojanstva čovjeka, na  uvjerenje da je sam svoj spasitelj i da je zbog toga sve dopušteno. On u špilji nade pronalazi Spasitelja koji u njemu ostavlja neizbrisivi pečat odgovora na stremljenje za vječnošću. To je odgovor na ono pitanje postavljeno već na zidovima otisnutim dlanovima ruku u špilji paleolitika. To je blagovijest spasenja zbog koje i pastir tražitelj današnjice slavi i hvali Boga.

Tražitelji mudraci otkrivaju znak na nebu. Zvijezda neobičnog sjaja koju slijede i koja je možda pokazatelj puta izlaska iz špilje sjena koja je ispunjena očajem, vodi ih do špilje nade u Betlehemu. Mudraci koji svojim ograničenim znanjem ne znaju sami pronaći put iz špilje sjena dolaze i klanjaju se Mudracu/ Kralju koji im otvara pogled na život puno širih i dubljih dimenzija što oni sami svojim umom nisu mogli dokučiti.

Mudrac današnjice, kršćanin, također zna da ljudsko znanje oslonjeno samo na svoje vlastite znanstveno – tehničke moći ne može čovjeka izvesti iz špilje sjene, već ga uvlači još dublje. U špilji nade Mudrac/ Kralj poučava kršćanina mudraca današnjice da se zna pokloniti pred svetim. Upućuje ga na otkrivanje zbilje koja je puno šira od ovog opipljivog i to znanje nije znanje koje je moć, već je znanje koje je odgovornost. Odgovornost za čovjeka kraj mene, za prirodu i svijet koji me okružuje i za čovječanstvo koje se dugo nalazilo u špilji sjene. Ono sada po špilji nade u kojoj se kršćani klanjaju i hvale Boga nalazi nove putove za svjetliji hod prema budućnosti. Mudraci su otišli drugim putem. I kršćanin mudrac danas ide drugačijim putem.

Kralj Herod također je tražitelj. U svom traženju i on teži vječnosti. No, to je vječnost trajne zagledanosti u svoj vlastiti lik kojeg se želi uzdići na pijedestal obožavanja. Svoj otvoreni dlan ruke nije sposoban utisnuti na zid špilje povijesti ljudskog traženja istine, jer ga zbog samoobožavanja ta ista ruka guši i zbog toga ne može priznati Kralja koji je Spasitelj. Herod ne može izići iz špilje svojih vlastitih sjena i uputiti se prema špilji nade, jer tama mržnje, zavisti i ljubomore koju širi oko sebe prejaka je da bi uopće vidio da ga poziva špilja nade iz koje isijava svjetlost Božje slave na nebesima i mira na zemlji među ljudima.

Herodovci današnjice tražeći svjetlost kamera i trajnost medijskog prezentiranja zapravo ostaju u sjeni svojeg vlastitog obožavanja i paradoks želje za trajnošću pokazuje se u brzoj zaboravljenosti. Blještavilo medijskog prostora koje svakodnevno iznalazi nove kraljeve i kraljice kojima se klanjamo postaje špilja sjena iz koje nema izlaza bez pomoći Drugoga.

Traženje špilje nade jest traženje u poniznosti i skromnosti. Do te špilje ne vodi put koji blješti tisućama lampica, reflektora i velikih govora u kojima stalno kao jeka odzvanja ja, ja, ja, ja… Put do te špilje je put zajedničkog slavljenja Kralja koji nam pokazuje u čemu je vječnost i kako iz sjene izaći na svjetlost.

U tom smislu neka ti je kršćanine pastiru, kršćanine mudrače i kršćanine tražitelju, sretan put prema špilji nade u kojoj se rodio Spasitelj svijeta – Krist Gospodin.