Providnost

Jednom prilikom, stari je njemački misionar bio pozvan na susret sa studentima. Održao im je predavanje o svom dugogodišnjem boravku u Africi. Pričao je o lijepim i dirljivim zgodama poput građenja škola, bolnica, pomaganja najpotrebnijima. Govorio je kako je zavolio te jednostavne ljude i puno naučio od njihove žarke vjere i životne radosti. No, govorio je i o teškim stranama misionarskog poziva. O tome kako je obolio od malarije, ali i drugih zaraznih bolesti. Kako je ponekada i sam bio gladan i žedan. Kako je primao prijetnje od različitih bandi i kako mu je život više puta visio o niti. Na kraju predavanja jedan ga je studen upitao: „Oprostite, ali nije mi jasno kako ste sve to uspjeli izdržati?“ Misionar je odgovorio: „Na početku svoga duhovnog puta oslonio sam svoj život na Isusovu riječ: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Danas vam mogu svjedočiti da me ta oslonjenost na Isusovu riječ nikada nije razočarala. Baš zbog toga što je On uvijek bio uz mene mogao sam sve prihvatiti i sve izdržati.“ 

Nevjera rađa strah, a strah koči i zarobljuje

Očigledno je da se ovaj misionar u svom životu oslonio na Božju providnost. Što je to providnost? Je li ona magičan recept koji bi vjernika sigurno osiguravao od nesreća? Je li providnost izlika za nerad i svakidašnje zalaganje jer čemu se brinuti i truditi kad će nam Bog ionako sve što nam je potrebno darovati? Ne, providnost nikako ne odvodi čovjeka od njegovog konkretnog života, nego ga utvrđuje u nadi da se Bog za njega brine, ali pri tom traži i njegovu suradnju. Providnost nas uči da čovjek mora živjeti u pouzdanju jer nevjera rađa strah, a strah koči i zarobljuje. Doista, ništa veliko i plemenito nije učinjeno iz straha, nego iz zanesenosti koja se temeljila na pouzdanju. Zato nas Biblija kroz Psalam 37 snažno potiče: „Sva radost tvoja neka bude Jahve, on će ispuniti želje srca tvoga, prepusti Jahvi putove svoje u njeg se uzdaj i on će vodit sve.“

Rade, mole, ljube, a Bog se uvijek pobrine

Povijest Crkve nas uči da su istinski Isusovi učenici oduvijek živjeli od providnosti. Oni su davali sve od sebe u svakidašnjem radu, ali znali su da će Bog uvijek nadodati i da ih nikada neće ostaviti. Dovoljno je pogledati red sestara Misionarke ljubavi kojeg je ustanovila bl. Majka Tereza. Sestre se svakodnevno brinu za najsiromašnije. Osim što osiguravaju krov nad glavom, brinu se da siromasi imaju barem jedan obrok dnevno. U Zagrebu svaki dan hrane preko 150 potrebnih. Nemaju, međutim, nikakva osigurana sredstva od grada ili države, a ni od Crkve. Ipak, uvijek imaju dovoljno i nikada se još nije dogodilo da obrok nije poslužen. One žive od providnosti. Rade, mole, ljube, a Bog se uvijek pobrine da im daruje, preko otvorenih i dobrih ljudi, ono što im je potrebno.

Pokušajmo danas malo više živjeti od providnosti oslonjeni na Isusovu riječ: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“