Nemojte kukati za materijalnim

Nedavno sam od kolege svećenika čuo zanimljivu priču iz života bl. kardinala Alojzija Stepinca. Nakon strahota Drugog svjetskog rata Crkva u Hrvatskoj, ali i u drugim komunističkim zemljana susrela se s novim poteškoćama. Jedna od velikih poteškoća bila je nasilno oduzimanje crkvenih dobara. Tako su mnoge župe ostale bez svoje zemlje ili dijela župnog dvora. Također su nacionalizirane katoličke škole, bolnice, sjemeništa, bogoslovije i druge vrijedne ustanove. Preko noći mnogi vjernici ostali su bez onoga na čemu se temeljila njihova egzistencija i budućnost. Postavilo se opravdano pitanje kako će se moći nastaviti normalno pastoralno djelovanje i hoće li pojedini klerici i laici uopće imati uvjete za život?

Crkva počiva na Bogu

S takvim pitanjima mnogi svećenici i laici dolazili su kardinalu Stepincu da mu izlože  novonastalu tešku situaciju. Kardinal ih je uvijek s puno sućuti saslušao, ali im je odgovorio na način na koji nisu očekivali. Mnogima je rekao: „Nemojte toliko puno kukati za materijalnim, kako naši neprijatelji ne bi mogli reći da smo na njega navezani.“ Drugim riječima, Kardinal je želio reći da oduzimanjem materijalnog bogatstva nije oduzeto ono što je temelj kršćanskog života, a to su vjera, nada i ljubav. Iako su puno izgubili, nisu izgubili ono najvažnije – vjeru u Boga i dar da drugima posreduju Božju istinsku prisutnost i njegovu ljubav koja je mnogima bila zatrta zbog strahota rata i ljudske mržnje. Kardinal Stepinac tim riječima jasno je dao do znanja da Crkva počiva na Bogu, a ne na ljudima i materijalnim dobrima. Bog će se u svojoj providnosti pobrinuti da njegovi učenici ni u čemu ne oskudijevaju, a onim najhrabrijima dat će snage da zbog njega pretrpe nerazumijevanje i mučeništvo. U danima sveopćeg mrmljanja i kukanja dobro je da se prisjetimo ovih Kardinalovih riječi.

Radost dolazi od davanja

Sveti Vinko Paulski, čiji spomendan smo nedavno proslavili, osvjedočio se u svom životu kako mrmljanje i kukanje ne donose ništa, a kako sebedarje za druge donosi istinsku radost. Vinko se rodio krajem XVI. stoljeća u siromašnoj seljačkoj obitelji. Upravo je siromaštvo u početku bilo motiv za njegovo svećeničko zvanje. Njegova temeljna želja bila je da jednoga dana postane župnik, zadobije crkvenu nadarbinu i onda provodi bezbrižan život. Pošto mu to kao svećeniku nije uspjevalo, jednom je čak rekao: „Da sam tada, kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo, znao što je to svećeništvo kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež.“ Unatoč toj izjavi, danas možemo reći da bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu da Vinko nije počinio tu "drskost"!

Vinkov svećenički i duhovni život je procvjetao kada je u jednoj siromašnoj župi upoznao siromašnu obitelj čiji su svi članovi bili bolesni te su živjeli u krajnjoj bijedi. Vinko je odlučio organizirati pomoć zajedno s drugim župljanima. Bio je to primjer velike i neorganizirane ljubavi koji će ga zauvijek promijeniti. Od toga trenutka Vinko se posvema stavio u službu siromašnih. Shvatio je da radost ne dolazi od primanja, nego davanja. Njegov svećenički život konačno je zadobio smisao. Poznat je po tome što je osnovao mušku misijsku kongregaciju koja je dobila ime „Lazaristi“, te žensku redovničku zajednicu „Družbu milosrdnih sestara“. Sestre Milosrdnice aktivne su i u našoj domovini.

Neka nas primjeri bl. Alojzija Stepinca i sv. Vinka danas ohrabre kako bismo odbacili kukanje i mrmljanje te prihvatili istinu da bolje budućnosti neće biti i bez našeg osobnog zalaganja.