Isus pristupi, uzme kruh i dade im

Sjedim s učenicima u kući. Polako sunce zalazi, ima možda još sat do noći. Ugodna večer. Cijeli dan slušam učenike, njihove doživljaje Uskrsloga – želim upijati i doživjeti Krista živoga. Njihova gorljivost prelazi na mene, pa i na tebe, dragi prijatelju, pridruži nam se...

Kako se bliži noć, riječi jenjavaju, obuzima nas mir. Gledamo jedni druge u uči, potvrdni pogledi dubokog unutarnjeg zadovoljstva. Prepuštamo se i „guštamo“. Iznutra u srcu bogatstvo prisutnosti Uskrsloga se otkriva i dariva. Predobro, hvala ti, Gospodine!

Petar se počne vrpoljiti. „Što ćemo momci? Ne mogu više sjediti, tjera me srce van! Najradije bih išao ribariti. I idem, hoće li tko sa mnom?“ I krenusmo jedan za drugim s njime. Blizu je Tiberijadsko more, mreže su već spremne čekale, lađu smo pogurali u more. Idemo! More se lagano mriješka, mjesečina obasjava pučinu. Milina. Dečki su znali već gdje treba baciti mreže, o da, poznavali su dobro svaki centimetar Tiberijade.

Spuštamo mreže lagano na ruke, hvat za hvatom, prepuštanje za prepuštanjem. Doživljavam kako se svaki od nas prepušta svakim pokretom ruke sve više Gospodinu, kako se prepušta njemu i spušta u prebogate dubine njegove prisutnosti. Preplavljujuće dobro, blago i silovito. Namačemo se u Njegovoj prisutnosti. Prepusti se i ti. Svoje misli, svoje tjeskobe, svoje brige, svoja nadanja, svoje želje, svoje planove, svoje strahove, svoje slabosti, svoje jakosti, svoje vrline, svoje dostojanstvo, svoju savjest, svoje ruke, oči, uši, svega sebe...

Mreže su dolje, svoje smo obavili, sada čekamo i iščekujemo. Nekoliko sati tako. Red je sada na Tebe. Ti i more. Dok čekamo, molimo. Molimo zajedno i zahvaljujemo. Svatko po redu, jedan po jedan, osobno, a zajedno. Sada ti...

Uh, Gospodine, koliko ti toga imam zahvaliti. Hvala ti na životu – ajme, ajme, što si mi sve dao: obitelj, braća, sestre, kruh, krov, prijatelji, a tek radost, jakost, mir, razboritost, i ono, ono najpotrebnije – ljubav si krenuo davati kroz sve osobe i stvari, nabrojati ih sve ne mogu, i jednostavno s njome ne prestaješ. Tvoje Tijelo i Tvoja Krv. Želim biti zahvalan u najvećoj mogućoj mjeri kojom to mogu biti, skroz zahvalan, prožet zahvalnošću, srce svoje dati Ti kao svoju potpunu zahvalu!

Lagani lahor se diže, prerasta u osvježavajući vjetar – vrijeme nam je dizati mreže. Ustajemo kao jedan. Kidamo sve sa sebe što smeta. Da, Gospodine, predajem ti i to sve što mi smeta – svoje navezanosti. Svatko zna svoje mjesto. Kreće se raditi.

Povlačimo mreže. Vjetar nam nanosi sol. Sol u očima, sol u kosi, sol po cijelome tijelu. Mreže nam se provlače kroz ruke, otvrdnule, sada i one pune soli koja kroz koju slučajnu ogrebotinu prodire i probija se. „Vi ste sol zemlje...“, prisjećam se Isusovih riječi. Doista, sad nas, Gospodine, soliš, začinjaš naš život, pročišćavaš, blagoslivljaš...

Znoj kaplje, tijelo umara, navikli smo i volimo to. Znak života. Mreža je vani. Što ima u njoj – slabo, par riba... Znam, da Gospodine, ti si Gospodar života. Moram to još usvojiti do kraja. Napravili smo svoje.

Sviće. Prve sunčeve zrake, blago milovanje, ugodno ugrijavanje. Dobra noć. Korisna noć. Bogata noć. Vraćamo se. „Imate li što za prismok?“, što mi imaš za dati, podijeliti, pridonijeti na gozbu života... „Pa i nemamo baš, siromašno, prijatelju!“, stvarno, u mojim očima, što je dostojno... „Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete!“ I bacismo, ne pitajući, niti razmišljajući, srcem povedeni.  I ulovismo – mnoštvo ribe.

„Gospodin je!“ Petar skoči u more, mi dovukosmo lađu i ribe. Radost prevelika. Žeravica spremna, na njoj kruh i ribe. „Hajde, doručkujte!“ – pristupi i dade nam... Bljesnu mi Njegove riječi: „Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“