Dati sebe za drugoga

Kraj lipnja i početak srpnja je vrijeme kada se u pojedinim župama slave mlade mise. Mlada misa je posebno slavlje u kojem svećenik koji je tek zaređen po prvi puta u svojoj rodnoj župi samostalno predslavi euharistiju. Prošle nedjelje sudjelovao sam na mladoj misi u selu Velika Kopanica u Slavoniji. Ostao sam oduševljen načinom na koji se čitava župa pripremila za ovo slavlje. Osobito je dirljivo bilo za vrijeme procesije koja je krenula iz rodne kuće mladomisnika, a završila ispred župne crkve u kojoj se služila mlada misa.

Za vrijeme procesije moglo se primijetiti kako je svaka kuća nakićena poznatim slavonskim šlinganim ponjavama, ručnicima ili otarcima, jastucima, cvijećem i različitim prekrasnim ukrasima. Kao da je svako domaćinstvo željelo dati najbolje od onoga što posjeduje. Nitko nije ništa želio zadržati za sebe, već bogatstvo svoje kuće podijeliti s drugima. Djevojke i snaše obukle su najsvečanije nošnje i ukrasile se prekrasnim cvijećem i slavonskim dukatima. Svi su željeli dati ono najbolje od sebe kako bi se drugi osjećali što bolje i kako bi radost slavlja dotaknula baš svakog čovjeka.

Na taj su način naši domaćini, vjerojatno nesvjesno, pokazali što je bit kršćanstva: dati sebe za drugoga. Dati ono najbolje od sebe jer kroz davanje i sami primamo.  Postajemo poput potoka koji besplatno iz izvora dobiva svježu vodu i šalje je dalje. Kada bi je prestao davati ubrzo bi od živog, bistrog i brzog potoka nastala tužna i prljava močvara. U tome je i smisao svećeničkog života, koji je nažalost nerijetko krivo interpretiran i krivo življen. Izabran sam da bih davao, a ne da bi me drugi darivali i častili.

Druga važna krepost koju sam primijetio od strane naših domaćina za vrijeme slavlja mlade mise bila je poniznost i skromnost. Iako je sve bilo jako svečano i odlično organizirano oni uopće nisu sebe stavljali u prvi plan. Svatko je imao svoj zadatak i s radošću ga obavio bez želje da zbog toga bude pohvaljen ili slavljen. Kao da se u njihovom stavu prepoznavala poznata rečenica sv. Pavla: Sluga sam beskoristan, učinio sam ono što sam morao učiniti. Nitko nije radio zbog plaće, nego zbog ljubavi prema mladomisniku, selu i gostima.

Za kraj bih želio podijeliti jednu istinitu priču iz života poznatog talijanskog svećenika Angela Comastria koju je on ispričao papi Ivan Pavlu II. za vrijeme duhovnih vježbi koje je vodio blagopokojnom papi.

Angelo je prije svoga svećeničkog ređenja upao u svojevrsnu krizu koja se očitovala strahom i zabrinutošću. Nekoliko dana prije ređenja primio je neočekivanu vijest da je jedan od njegovih najboljih prijatelja iz vremena studija napustio svećeništvo. Ta ga je vijest pogodila i prestrašila te je počeo razmišljati o tome hoće li on uistinu moći biti vjeran svećenik. Njegovu tjeskobu primijetila je majka, koja ga je upitala: Je li te malo strah, sine moj? Ispričao joj se sve što se dogodilo s njegovim prijateljem i povjerio joj strah da se boji hoće li ostati vjeran Gospodinovom pozivu. Majka ga je nakon toga uzela za ruke, pogledala u oči i rekla: Sine moj, dobro me poslušaj! Isus je na Cvjetnicu ujahao u Jeruzalem na magaretu. I ti uvijek ostani krotko magare i Isus, u to sam sigurna, nikada neće prestati jahati na tebi. Te majčine riječi unijele su u njegovu dušu dubok mir. Tijekom svećeničkog ređenja čitavo vrijeme je u sebi ponavljao riječi: Ostani ponizno magare i Isus nikada neće prestati jahati na tebi!