Blago siromasima duhom

U ovom razmatranju želio bih se zadržati na prvom Isusovom blaženstvu kojega je izgovorio u svojoj poznatoj besjedi na gori, a ono glasi: Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko. Često me vjernici pitaju za pojašnjenje ovoga blaženstva. Što to znači biti siromašan duhom? Nemoguće je dati pojašnjenje ovog blaženstva bez razumijevanja židovskog mentaliteta u kojem je ono nastalo. U judaističkom mentalitetu Boga se najviše gledalo kao istinskog i pravednog kralja. Kralja koji uzima u obranu one koji nemaju nikoga da ih brani. Jahve je na neki način obavezan stati u zaštitu obrane osnovnih prava onima koji se za ta prava ne mogu sami boriti. To znači da su siromašni (anawim), prema mentalitetu Staroga zavjeta, na osobiti način štićeni od samoga Boga, njihovog kralja. 

Isus tragom ovog razmišljanja zapravo želi reći da su blagoslovljeni oni koji nemaju i ne žele imati drugog oslonca osim Boga. Blagoslovljeni su oni koji znaju tko je njihov kralj te se ne pouzdaju u lažna bogatstva niti u same sebe. Bog siromašne duhom ne ljubi zbog toga što oni nešto imaju, nego upravo zbog onoga što nemaju, a nemaju: samodostatnost, zatvorenost, oholost da se mogu spasiti sami… Siromašni duhom nisu, dakle, samo oni koji materijalno oskudijevaju, nego su to oni koji se ponizno uzdaju u Boga tako da se pred njim smatraju praznima i siromašnima znajući da su jedino po Bogu bogati. 

Koje je moje mjesto u Crkvi?

Ne bih, međutim, želio da ovo razmatranje o siromasima u duhu ostane samo na nekoj teoretskoj spoznaji, nego bih volio da i sami učimo od siromaha duhom koji su i danas prisutni među nama. Dozvolite mi, stoga, da vam ispričam jednu istinitu zgodu. 

Jednom prilikom bio sam sudionik na susretu jedne kršćanske zajednice čija je karizma vezana uz osobe s intelektualnim teškoćama. U ovoj zajednici svi se zajedno druže i komuniciraju bez ikakvih podjela i razlika. Tema toga susreta bila je: „Koje je moje mjesto u Crkvi?“ Nakon najave teme podijelili smo se u male grupe sačinjene od osoba s intelektualnim poteškoćama. Osobno sam bio skeptičan i pitao sam se hoće li oni moći razumjeti zahtjevnu temu i što će odgovoriti na pitanje: koje je moje mjesto u Crkvi? Na početku radionice prvi smo mi, pod navodnicima „zdravi“, govorili o našim različitim službama koje obavljamo u različitim crkvenim zajednicama. Tada je došao red na osobe s intelektualnim poteškoćama. U početku su šutjele i kao da nisu razumjele što trebaju reći. Animator radionice ih je ohrabrio i zamolio ih da kažu nešto u čemu su dobri, a što može koristiti čitavoj zajednici. Tada je jedan mladić koji boluje od Dawnovog sindroma rekao: „Ja dobro slušam!“, a druga djevojka je rekla „Ja dobro molim! Kada me netko zamoli da molim za njega ja onda doista dobro i vjerno molim za tu osobu.“ 

Dugo sam ostao zamišljen nad tim odgovorima jer su bili posebni i drugačiji. On nas „zdravih“ nitko nije rekao da dobro sluša ili da dobro moli jer smo miljama daleko od tih prevažnih kreposti, a oni su upravo obilovali tim blagom kojim su nas sve obogatili. Tada sam shvatio da je njima Isus uputio riječ: Blago siromasima duhom njihovo je kraljevstvo nebesko.

A mi: što je s nama zdravima?