Posljednji sud
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas želim započeti posljednji niz kateheza o našoj ispovijesti vjere. Govorit ću o tvrdnji "vjerujem u život vječni", pri čemu ću se služiti onime što kaže Božja riječ. U vezi s tim u Matejevom Evanđelju posebno ću se zadržati na posljednjem sudu. Ali ne moramo se bojati jer čitamo: tada će Krist doći "u slavi i svi anđeli njegovi s njime… I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca… I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni" (Mt 25, 31-33.46). Kada razmišljamo o Kristovu ponovnom dolasku i njegovu posljednjem sudu, koji će pokazati, sve do njegovih krajnjih posljedica, dobro koje je pojedinac učinio ili propustio učiniti tijekom svoga zemaljskog života, osjećamo da se nalazimo pred misterijem koji nas nadilazi, kojeg ne uspjevamo čak ni zamisliti. Taj misterij gotovo instinktivno pobuđuje u nama osjećaj straha pa čak i strepnje. Ako međutim dobro razmislimo o toj stvarnosti, ona djeluje utješno na vjernikovo srce i predstavlja veliki razlog utjehe i pouzdanja.
Isusov zagrljaj je punina života i punina ljubavi
U vezi s tim, svjedočanstvo prvih kršćanskih zajednica je vrlo sugestivno. One su, naime, običavale pratiti slavljenje i molitve usklikom Maranathà, izrazom koji se sastoji od dviju aramejskih riječi koje se, ovisno o tome kako se sriču, mogu shvatiti kao prošnja: "Dođi, Gospodine!" odnosno kao sigurnost nadahnuta vjerom: "Dá, Gospodin dolazi, Gospodin je blizu". To je usklik u kojem je vrhunac čitave kršćanske objave na završetku divne kontemplacije koja nam se pruža u Ivanovom Otkrivenju (usp. Otk 22, 20). U ovom slučaju Crkva zaručnica se, u ime čitavog ljudskog roda i kao njegova prvina, obraća Kristu, svom zaručniku, i ne može dočekati da je on zagrli: Isusov zagrljaj, koji je punina života i punina ljubavi. Tako nas grli Isus. Ako o sudu razmišljamo kroz tu prizmu, nestaje svaki strah i neodlučnost i otvara se prostor iščekivanja i duboke radosti: u trenutku u kojem će nam biti suđeno bit ćemo konačno spremni biti zaogrnuti Kristovom slavom, kao nekim svadbenim ruhom, i odvedeni na gozbu koja je slika punog i konačnog zajedništva s Bogom.
U trenutku suda nećemo biti ostavljeni sami
Drugi razlog pouzdanja pruža nam tvrdnja da, u trenutku suda, nećemo biti ostavljeni sami. Sâm Isus, u Matejevom Evanđelju, najavljuje kako će, na kraju vremenâ, oni koji su ga slijedili zauzeti mjesto u njegovo slavi i suditi zajedno s njim (usp. Mt 19, 28). Apostol Pavao, pišući korintskoj zajednici, kaže: "zar ne znate da će sveti suditi svijet? Pa ako ćete vi suditi svijet, zar niste vrijedni suditi sitnice?" (1 Kor 6, 2-3). Kako je lijepo znati da ćemo u tom trenutku, osim na Krista, našeg Tješitelja, našeg Zagovornika kod Oca (usp. 1 Iv 2, 1), moći računati na zagovor i dobrohotnost tolike naše starije braće i sestara koji su nam prethodili na putu vjere, koji su prinijeli svoj život za nas i koji nas nastavljaju ljubiti na neizreciv način! Sveci već žive pred licem Božjim, u sjaju njegove slave, moleći za nas koji još uvijek živimo na zemlji. Koliku samo utjehu u našem srcu budi ta sigurnost! Crkva je uistinu majka i, poput mame, traži dobro svoje djece, posebno onih koji su se od nje udaljili i koji su ožalošćeni, sve dok ne pronađe svoju puninu u Kristovom slavnom tijelu sa svim njegovim udovima.
Posljednji sud započinje tijekom našega života
Još jednu sugestiju nam daje Ivanovo Evanđelje, gdje se izričito kaže da "Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega" (Iv 3, 17-18). To dakle znači da je onaj posljednji sud na djelu, započinje sada tijekom našeg života. Taj sud se izriče u svakom trenutku života kao sud o našem prihvaćanju s vjerom spasenja prisutnog i djelatnog u Kristu, odnosno našoj nevjeri koja ima za posljedicu zatvaranje u sebe same. Ali ako se mi zatvorimo Isusovoj ljubavi, sami sebe osuđujemo. Spasenje je otvaranje Isusu i on nas spašava; ako smo grešnici – a to smo svi – zamolimo ga oproštenje i ako pođemo njemu sa željom da budemo dobri, Gospodin nam oprašta. Ali zato se moramo otvoriti Isusovoj ljubavi koja je snažnija od svega. Isusova je ljubav velika, Isusova je ljubav milosrdna, Isusova ljubav oprašta; ali ti se moraš otvoriti, a otvoriti se znači pokajati se, priznati ono loše što smo učinili. Gospodin se darovao i nastavlja nam se darovati, da nas sve ispuni Očevim milosrđem i milošću. Mi smo dakle ti koji možemo u stanovitom smislu postati suci samima sebi, osuđujući same sebe na isključivanje iz zajedništva s Bogom i braćom. Zato neumorno bdijmo nad našim mislima i našim stavovima, kako bismo već sada kušali toplinu i sjaj Božjeg lica – a to će biti prelijepo – koje ćemo u vječnosti kontemplirati u svoj svojoj punini. Mislimo na taj sud koji počinje sada, već je započeo! Trudimo se da se naše srce otvori Isusu i njegovu spasenju, bez straha jer je Isusova ljubav veća i ako zamolimo oproštenje naših grijeha on nam oprašta. Takav je Isus. Naprijed dakle s tom sigurnošću, koja će nas dovesti do nebeske slave!
Izvor: Informativna katolička agencija
