Put

On sve ostavi, usta i pođe za njim.
(Lk 5, 28)

Kada kažeš put, misliš i na putnika, i obrnuto. A prije nego stigneš na odredište, potrebno ti je krenuti na put. Isto tako, nema ljudskog i vjerničkog života bez ideje i radnje hodanja. Život nije trajno stajanje na jednom mjestu. On nas prisiljava da izađemo iz sebe i krenemo. Isus je izašao od Oca, morao je ostaviti Mariju i Josipa, „oplijenio se”, ponizio, dao je sebe i izašao iz ovog života da bi nam donio ili omogućio bolji život.

Prvi ključ u življenju naše vjere

Isus pozove Levija i ovaj bez razmišljanja ostavi sve te krene na Kristov put. Nakon Duhova učenici su izašli ne samo iz geografskog prostora, nego i iz unutarnjeg straha. Krenuli su... Put je prvi ključ u življenju naše vjere. Život je neprestani poziv na putovanje. Živjeti vjeru značilo bi paziti na moguće slijepe ulice, zastoje, zidove, promašaje, nedostatke obzora, zatvaranje smjerova, gubljenje smisla pa i pameti... Ta pažnja na ono što nas može blokirati ili spriječiti, ne dozvoljava nikakvo slijepo i lijeno stajanje na istom mjestu. Ona zahtijeva tek jednu kvalitetu u pogledu što mi daje vidjeti travicu koja raste između kamena, ili klijanje zrna za koje se mislilo da
nema nade... Dakle, otvori pogled i vidjet ćeš da se naizgled nemoguće događa u tvom životu, u životu tebi dragih ljudi i oko tebe zahvaljujući vjeri kojom hodaš ovom zemljom. I kao što su apostoli na putu u Emaus učili, prepričavali i pisali, i ti ćeš naučiti upaliti svjećicu nade na mračnom putu svoga života i ovog svijeta.

Suprotnost takvog ljudsko-duhovnog načina hodanja značilo bi praznovjerje, supersticija. Super-stare, na latinskom, znači „sta(ja)ti nad...”. Tu nema kretanja. Praznovjerje nije samo stvar duhovne naravi. Ono obuhvaća sve načine na koje čovjek koči, blokira i na kraju zazida neke stvari, pa i sebe. Cilj mu je obično želja za uživanjem u onom što misli da ima ili u onom što misli da je postao u vlastim očima ili u očima drugih. Postaje sam sebi idol i ponavljenje istoga.

Ustani i kreni

Sjeti se one Isusove prispodobe: „Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ´Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.´ I reče: ’Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ’Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.” Ovdje nije upitna ideja obilja blaga, Bog nipošto ne okrivljuje ni ne osuđuje uspjeh na putu života. Ono što je upitno ovdje jest plodnost. Nesreća bogataša jest upravo u neplodnosti kada sebi zgrće do te mjere da odbija vidjeti vlastito siromaštvo, tj. sebičnost, neprihvaćanje drugoga. Uostalom, on je sam, bez odnosa, njegov život je poput žitnice u kojoj se skuplja ono staro, bez budućnosti, bez pokreta, kretanja i koraka prema drugome.

Zašto stati? Zašto zgrtati i počivati? Živjeti najprije znači krenuti. Živjeti vjeru znači krenuti k nekome, nuditi ono što jesam i što imam. Kreni, ili bolje krenimo, u duhu zajedničkog hoda! Ustani i kreni, ali nikako sam, nego u društvu brata, prijatelja, sestre, prijateljice, nekog znaka, makar banalnog - osmijeha, zrake sunca... Kreni danas na šetnju s nekim, sjeti se lijepih starih događaja tijekom nekadašnjih zajedničih hodanja na životnom putu... Plodnost tada postane pravopis (o)pisanja tvog životnog puta. Znaš li dobro konjugirati glagole poput „dati”, „saditi”, „priznati”, „rađati”, „podržati”, „radovati se” i mnoge druge lijepe glagole...?

Ništa nije nemoguće ako ti je Isus suputnik

Savjetujem svakome koji doživljava neke poteškoće na putu da pažljivo zapiše u svoj dnevnik sve situacije u kojima se pojavilo nešto spasonosno: nečiji savjet, prijateljstvo nekog prolaznika, neka glazbena točka, jedan telefonski poziv, jedan neočekivani poziv na kavu ili večeru, svjetlost neba... Svi ti događaji često puta imaju anegdotični ili banalni karakter, ali ih njihovo zapisivanje čini živima
i ispunjenima velikim sadržajem za životno napredovanje, a to nam otvara nove obzore nade i ohrabrenja.

Taj zapis može postati velika škola molitve u kojoj učimo vidjeti Boga kroz svakodnevice, predati mu svoje skladbe, svoje pjesme, psalme sastavljene od tih redaka naše egzistencije, sretnih kao i nesretnih, ali uvijek pisanih tintom nade. Kažem tintom nade jer ono zrno koje vjetar raznosi, to zrno tako maleno, može dati cvijeće ljubavi i mira. Isto tako, tvoj težak i trnovit put, ponekad krvavi, može voditi susretima ljubavi, prijateljstva i radosti. A mrak na tom putu može roditi sunčane i vesele dane. Ništa nije nemoguće ako uzmeš za suputnika Onoga koji je naš najbolji Supatnik – Isus.

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".