Podnositi nepodnošljivu patnju

Uz križ su Isusov stajale majka njegova,
zatim sestra njegove majke, Marija Kleofi na,
i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku
i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci:
„Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku:
„Evo ti majke!” I od toga časa uze je učenik k sebi.”
(Iv 19, 25-27)

Čovjekova patnja može biti na dvije razine; patnja koju trpi zbog drugih (bolest drage osobe ili slično) i patnja koju sam nosi u sebi (vlastite pogreške, bolest u vlastitom tijelu...).

Prva razina. U nekim trenucima odnos s osobnom psihičkom bolešću uzdrma strpljenje i najhrabrijih ljudi jer se suočavaju s teškim pitanjima poput: „Volim li još uvijek čovjeka? Imam li pravo smatrati dobrim ono što nije? Odakle crpiti snagu za nepodnošljivo? Nije li vrijeme za mirniji privatni život? Kako podnositi nepodnošljivu patnju? A kada će mir i sreća?...” Mislim najprije na Mariju, Majku Isusovu pod križem! Ona je imala teške trenutke za vrijeme Isusova života, ali i tragedije na samom kraju tog života. No, ona je uvijek bila tu. Mislim na prijateljicu koja ima sina sa psihičkim problemima. Nikad se nije predala, niti je njega ostavila. Ali uvijek su tu slična prethodna pitanja. Tko može shvatiti drame koje prolaze naše majke i očevi, teške trenutke u našim odnosima? I što činiti? Najprije budimo tu, blizu. Prisutnost je najveći znak nježnosti i sućuti, makar prisutnost bila tiha. Riječi često mogu komplicirati stvar. Treba čuvati u svom srcu vlastita pitanja i patnje, treba imati kontrolu nad pobunama naših misli. Danas zamislite patnju koja prati nutrinu onog koji se osjeća izbačenim i nepoželjenim! I povjerite to Bogu koji razumije one koji trpe i koji su imali prilike trpiti!

Druga razina. Job kaže: „Nije l’ vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l’ dane poput najamnika?” (Job 7, 1)

Svatko od nas izgovorio je slične riječi barem jednom u životu, možda čak i u ovom trenutku. Te riječi patnika nalaze svoj odjek u našoj ljudskosti i u našem životu. Je li naša patnja Božji užitak? Možda nas je davno zaboravio!? Možda se igra našim (tuđim!) životom!? Često se pitamo: „Tko je Bog? Gdje je Bog u konačnici?” Bog, to je čovjek, nazaretski Učitelj koji je pošao Galilejske, Judejske, Samarijanske, Dekapolske krajeve. Ozdravio je, tješio, ohrabrio, slušao, podignuo, uskrisio… Sve što je znao raditi, bilo je pokazati svakome ljubav. I zato je bio uhićen, bičevan, vođen pred sudove, ubijen poput zločinca. I tog se posebno sjećamo u ovo vrijeme. Bog? On je jedan mali poput nas, koji je trpio više nego itko na svijetu. Čudno, zar ne? Tko je Bog? Mi, vjernici, unatoč svemu, imamo iskustvo da Bog strastveno ljubi svoja stvorenja, i ne podnosi patnju svoje djece. U svijetu je zlo na djelu i Bog je u borbi protiv tog zla. No, često ga ostavljamo samog u toj borbi jer ne želi bez nas spasiti nas. Da bismo shvatili i iskusili tu Božju borbu za nas, potrebna je potpuna predanost Njemu i suradnja s Njime.

Jedini Božji odgovor na patnju, nepravdu i smrt je Ljubav. Jedino je Ljubav jača od smrti. Bog ne dolazi tumačiti čovjeku što je patnja. On je ispuni svojom prisutnošću. Naša je pobuna ponekad točna i opravdana. Job se bunio. Sam se Isus u jednom trenutku „bojao” križa. Međutim, ne zaboravimo da je Bog darovatelj života. Ponekad je taj život pogođen patnjom i težak za nošenje, ali nam je takav život darovan za susret s Njim.

Za pitanje patnje, nepravde i smrti nema gotovog odgovora. Odgovor se nalazi u samom Bogu koji nam nudi snagu ljubavi u kojoj čeznemo za Njim i On za nama. Zato nam može pomoći samo hrabrost povjerenja, nade i vjere! Ne bojmo se! Jer, kako kažu Mala Terezija: „Zašto se treba bojati Boga koji se za mene učinio malenim?” i Sv. Ivan od Križa: „O, Bože tako veliki, tko Vas učinio tako malenim? To je Ljubav.” Zato, sretan križni put! S nama je Bog!

---

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".