Osluškuj tišinu!

„Gospod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici.”
(Iz 50, 4)

Jedne nedjelje, dok u mirnoći svoje sobe nakon svetih misa slušam preko interneta jedan francuski radioprogram, čujem jednu kroniku. Bila je jednostavna, mirna, poetska, lagana. Novinar je počeo rečenicom „Sve je zanimljivo”. Rekao sam si: „Pa nije valjda moguće!? Baš nije zanimljivo što sam ovako umoran zatvoren u svojoj sobi. Međutim, zanimljivo je pomisliti da je ipak to zanimljivo. Tom, po glasu zanimljivom, novinaru nisu zanimljive samo velike teme za promišljanje, nego sve sitnice u životu. „Sve nam daje novosti o svijetu i o nama samima, ako dobro čujemo”. I tako je on ispričao nekoliko sitnih događaja i njihove simptome. Najprije je spomenuo zbunjenost jedne svoje prijateljice nako sprovoda u Londonu. U trenutku sahrane svećenik je poškropio tijelo... prskalicom!

Drugi događaj. Čini se da u jednom dijelu grada mladi obićavahu vandalizirati unutarnji dio autobusa čim u njega uđu. Uprava je imala dobru ideju - pustiti cijelim putem i u svim autobusima isključivo Mozartove skladbe, a to je rezultiralo napuštanjem autobusa.

Jedan drugi primjer koji je taj novinar naveo odnosi se na Romkinju i njezinu djecu negdje u Parizu na terasi jedne pivnice. Čim su iz pivnice počeli svirati Bachove skladbe, ona je pokupila svoju djecu i napustila mjesto velikom ljutnjom govoreći: „Hajdemo odavde, to je sotonska glazba.” Prirodna alergija (?) na takvu glazbu kao da je sam užas!? Sve je zanimljivo. Takva glazba, kao izraz čovjekove vrhunske sposobnosti, postala je mnogima užas. Istina, de gustibus non disputandum est, tj. o ukusima se ne raspravlja.

S druge strane, kaže naš novinar, mi smo poplavljeni „uniformiranom bučnom glazbom koja oduševljava do kosti (...) kao da više ne podnosimo tišinu. Šutnja nestaje sve više i više iz svijeta”. Zato on sugerira, između ostalog, kao lijek da se obratimo Johnu Cageu (1912.-1992.), glasovitom američkom skladatelju koji je smatrao da šutnja može postati glazba, pa čak i temelj našeg odnosa prema glazbi. Zato je skladao svoje glasovito djelo pod naslovom 4’33’’, tj. četiri minute i trideset tri sekunde. Čega? Šutnje, naravno.

Sve te male događaje iz svakodnevnog života možemo gledati s velikim pesimizmom ili optimizmom. Naš novinar u tim događajima vidi „prethodne znakove jedne oluje”. Kraj svijeta? Nije on sam u takvim pognozama. Nestanak orijentacije, kraj velikih ideala, pobjeda uskih konforta, vladanje konzumerizma, veličanje egoizma, itd. Kao da naš svijet funkcionira sve bolje i bolje, ali i sve gore i gore.

To je vječna priča o polupraznoj ili polupunoj čaši. Da ima velikih promjena, nitko u to ne sumnja. Ima promjena koje najavljuju određeni kraj i određeni početak, svršetak starog svijeta u kojem smo se rodili i početak novog, boljeg svijeta? Ali sve to ovisi o meni, o tebi, o nama svima već danas, tamo gdje jesmo! Važno je u svemu tome čvrsto stajati na zemlji i krenuti sigurnim koracima s Njim!

---

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".