On te ne osuđuje...

„Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi,
oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo,
tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda,
nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.”
Da, s radošću ćete otići i u miru ćete biti vođeni.
Gore će i brda klicati od radosti pred vama i sva će
stabla u polju pljeskati.”
(Iz 55, 10-12)

Dubinu ovih riječi proroka Izaije shvatio sam nedavno na kavi s jednim od mojih fakultetskih profesora. Prihvatio je izazov rizika. Ostavio je sve „sigurnosti” i otišao u nepoznato uvjeren u ove riječi koje mi je izgovorio na toj kavi s tolikim uvjerenjem i povjerenjem. I sve se ostvaruje iz dana u dan u njegovom životu. Dao mi je znanje o Božjoj riječi, ali mi je i još više pomogao rasti u vjeri. U ovim riječima čitamo Božju logiku i obećanje. Njegova je snaga često puta u tišini djelovanja. Bog daje da kiša tiho pada i tiho diže sve u ljepoti. Vodi nas u miru i tišini, kako sam kaže. „Gore će i brda klicati pred vama.” To je radost poslanih navjestitelja Evanđelja.

Sveti Franjo Asiški zgodno kaže: „Idite propovijedajte radosnu vijest svim narodima, i ako je potrebno, govorite!”. Tekst koji nam najviše govori o djelotvornoj snazi Božje tišine jest onaj o ženi preljubnici iz Ivanova Evanđelja. (Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.”I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: „Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”- Iv 8, 1-11) Valja se danas malo zaustaviti na tom tekstu jer najsnažnija djelovanja u njemu ne nalaze se u razgovoru, nego u trenucima šutnje.

Isus sjede. On se nalazi na nižoj razini u odnosu na ondašnje vjerske poglavare. To je, možda, ovdje znak da je Božja poniznost jača od svih ljudskih napora i snaga. Farizeji i pismoznanci dolaze sa ženom kao s nekim „predmetom” kako bi iskušali Isusa. Oni ne žele samo pravdu u vezi te žene, nego žele vidjeti Isusovu reakciju da na taj način dobiju priliku za njegovo optuživanje.

Oni su bili spremni raspravljati oko Mojsijeva Zakona, bili su spremni za sve osim na nao ono što će Isus učiniti. Umjesto da se s njima upusti u raspravu, Isus se sagne i stane svojim prstom pisati po tlu. Jednostavno ne odgovara. Koja je mogla biti reakcija farizeja? Frustracija, nesigurnost, dvojba? U svakom slučaju, bio je to prvi Isusov govor bez riječi.

Isus je pripremio svoje sugovornike. On je čekao, a zatim dao ključnu riječ za shvaćanje teksta: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen...” i još jednom nastavio svoj posao - prst, tlo, šutnja, pisanje... Farizeji i pismoznanci nalaze se oči u oči, ali sa sobom.

Sada nije više riječ o Zakonu i vanjskim autoritetima. Isus se obraća srcima. Cor ad cor loquitur – srce govori srcu, kaže sveti Augustin. Isus vodi tužitelje do samoispitivanja, do ispita savjesti. Koji je čovjek bez grijeha pred Bogom? Tko je potpuno čist pred Gospodinom? Isus je pisao prstom po tlu. „Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti” - kaže nam psalmist (Ps 19, 4-5), „al’ po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu”, ali i do čovjekova srca.

Vlada tišina. Pobuna, rasprava, kameni... sve, baš sve doslovno pada na zemlju. Farizeji su otišli, vjerojatno pogođeni tom Isusovom rječitom tišinom. Žena ostaje u središtu, pred Kristom. Ona očekuje pravo suđenje. Pravednik Isus pred grešnicom, „milosrđe pred bijedom”, rekao je sveti Augustin. Što kaže Isus, sam pred tom ženom? Postoji sud, dapače, ali nije taj sud po tijelu, jer to nisu sud i pravda po ljudskoj logici. Bog je „sama nježnost i milosrđe, spor na srdžbu bogat dobrotom”. Zato ne postupa s nama prema grijesima našim, nego nam pokazuje milosrđe kroz djela svoga Sina, izvanredan sud. Žena je bila predstavljena kao grešnica, no ona je postala prava svjedokinja Božjeg milosrđa.

U Starom Zavjetu u knjizi Danijela (5. poglavlje) čitamo priču o kralju Baltazaru koji je sagriješio protiv Boga pijući sa svojim velikašima, ženama i suložnicama vino iz otetog suđa iz jeruzalemskog Svetišta. Tijekom te gozbe „iznenada se pojaviše prsti čovječje ruke koji stadoše pisati, nasuprot velikom svjećnjaku, po okrečenu zidu kraljevskog dvora” (Dn 5, 5). Prsti su pisali da je Baltazar osuđen na smrt. Prsti pišu i grešnik je osuđen! Ali kada Isus piše svojim prstom, osuđen je sam grijeh a ne grešnica. Čovjek (u ovom slučaju ova žena) je oslobođen i pomilovan. Ovdje govori veliki Sudac i osuđuje grijeh a ne čovjeka. Čovjeku oprašta, besplatno daje milosrđe! Razmišljajmo o tom božanskom milosrđu koje tiho govori našim srcima: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".