Božji posao

„Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika,
miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio
da donosi pravo narodima.”
(Iz 42, 1)

Naše današnje obiteljske situacije nam govore o šarenim bojama našeg društva. Promatrajući to danas možemo imati dojam da je nasilje postalo način na koji čovjek želi živjeti. Nasilje na političko-društvenoj razini, razni ratovi po svijetu, internetska nasilja, nasilja po našim obiteljima, nad ženama, među mladima, djecom... No, najžalosnija je činjenje nasilja u nekim religijama u ime Boga.

Kada promatramo rođenje našeg Gospodina, znamo da je uzeo put malenosti, krhkosti i poniženja. Nije dao prostor nasilju. Njegov govor uvijek je bio prožet ljubavlju, dobrotom, sućuti. Njegova logika je, dakle, nenasilna. Mnoge su obitelji shvatile i posvojile tu logiku. To se odražava u njihovom životu i u životu njihove djece. Danas zahvaljujem Bogu na takvima i molim za one koji nisu baš uspjeli na tom putu.

Ako je druženje s Bogom izvor pozitivnog rasta u čovječnosti – jer kršćanstvo ne nudi negativno ni nasilno – danas je pomalo neshvatiljivo da je kršćanski odgoj kroz vjeronauk i katehezu postao upitan i osporavan. Roditelji će se buniti protiv ovog ili onog vjeroučitelja, svećenika, vjernika. No, opet sam Bogu zahvalan na onima koji shvaćaju da budućnost djece uvelike ovisi o tome te da ne čini čovjeka čovjekom samo materijalni uspjeh, već je jako bitna i duhovna dimenzija. Hvala roditeljima dječaka čiji ću tekst ovdje ostaviti odraslima za razmišljanje. Vjerujem da to što piše dolazi od odgoja koji je primio od svojih roditelja. Tako je mogao sebi obrazložiti našu vjeru.

Osmogodišnji dječak o Bogu piše: „Najvažniji Božji posao je stvarati ljude. Kad neki čovjek umre, on na njegovo mjesto postavi drugoga da se brine o životu na zemlji. Da si olakša posao, Bog ljude stvara kao novorođenčad, a kako ne bi gubio dragocjeno vrijeme, povjerava ih njihovim tatama i mamama da ih oni nauče govoriti i hodati. Mislim da je to jako dobar sustav. Drugi važan Božji posao je uslišavati molitve. Bog sve vidi, sve čuje, svugdje je prisutan i zbog toga je jako zaposlen, stoga ne biste trebali roditeljima dosađivati i moljakati za one stvari za koje su vam rekli da ih ne možete dobiti.”

„Ateisti su ljudi koji ne vjeruju u Boga. Mislim da takvih nema u našem gradu, barem ne među onima koji dolaze u crkvu.

Isus je Božji Sin i on je činio gotovo nemoguće: hodao je po vodi, činio čuda i govorio o Bogu ljudima koji ga nisu željeli slušati.

Sada svome Ocu pomaže tako što uslišava molitve. Ljudi mogu moliti koliko žele i sigurni su da će biti uslišani jer je jedan od njih dvojice uvijek u službi.

Na vjeronauk treba ići redovito zato što to Boga jako veseli, a ako ikoga treba razveseliti, onda je to upravo Bog. Nemojte izostajati s vjeronauka zbog odlaska na more ili drugih sitnih zadovoljstava, to nije ispravno!

Ako ne vjerujete u Boga, osim što ćete biti ateisti, bit ćete i jako osamljeni, jer vaši roditelji ne mogu uvijek biti uz vas, a Bog može. Dobro je znati da je Bog tu kad ste u mraku, kad vas je strah i kad ne znate plivati, a veliki dečki vas bace u dubinu. Ne bismo smjeli misliti samo na stvari koje Bog za nas čini. Mislim da me je Bog ovdje postavio i da me može premjestiti kad god želi. Eto, zato vjerujem u Boga.” (Bruno Ferrero)

---

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".