Zovem te na svadbu!

Upravo teče ono vrijeme nakon što je „neki Kralj“ zapovjedio svojim slugama: „Koga god nađete, pozovite na svadbu!“. Započelo je nakon izričitog Kristovog naloga kojeg je dao svojim učenicima nakon uskrsnuća: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16, 15) Od tih riječi krenule su povorke navjestitelja evanđelja. I dok je svijeta i vijeka, one neće stati. To je razlog zašto nas Bog još drži na životu: jer velika je to svadba. Gozba je spremna, ali svadba još čeka, uzvanika je još uvijek premalo.

Svadba - što je to?

Svadba je događaj na kojem se slavi nova veza – trajna i neraskidiva. A ta svadba, na koju ćemo biti pozvani kad nas netko sretne na nekom od  trgova... ili nas je već sreo i pozvao, tiče nas se i na drugi način: netko naš se tamo sjedinjuje u jedno - Krist i Crkva. Moj Krist: onaj isti koji je došao po mene u dno pakla. Onaj koji je jedini sišao u sve ponore moje bijede i prigrlio je. Nije mu se gadila, niti je lice od nje okretao. Eto, On. A s Njime Zaručnica njegova, Crkva: ona u čijem tijelu sam sjedinjen sa svim ostalim ljudima.

Ta svadba je najvažniji događaj. Ne ove godine, ili prošlog tisućljeća, nego i svekolike povijesti i budućnosti i vječnosti. Nemoguće je zamisliti o kako velikom događaju se radi. Zapravo, sav svemir i svako biće, živo i neživo, usmjereno je prema toj svadbi. Sve k njoj teži i u njoj se ostvaruje. Upravo zbog grandioznosti događaja ne možemo naći nešto tome slično na ovome svijetu. Da, svadba i svadbena gozba je konačno stanje svemira. Nije li možda to razlog zašto Isus svoje javno djelovanje započinje onim čime će ono i završiti: svadbom u Kani Galilejskoj, slavljem, gozbom. Nije li to razlog zašto često i rado govori o svadbi: jer će ona biti trajno stanje kao jedino koje je Sina Božjega i Nebesa dostojno.

Dakle, mi smo bića svadbe i gozbe. Svatovi smo mi. Eto jedne drugačije definicije čovjeka: onaj koji je pozvan na svadbeno slavlje. Shvaćamo li to? Iz ovoga Božjega poziva može se iščitati i temeljna norma kršćanstva: svatko treba imati dovoljno veliko srce da primi sve. Kao pravi svat. Zato i mi trebamo pripravljati svoje srce za druge. Jer uzvanike primamo najprije u svoje srce. Tako, pripravljajući svoje srce za druge, sami sebi pripravljamo ruho za nebesku gozbu. Mjesta neće biti jedino za one koji su za druge zatvoreni.
Onaj koji poziva na svadbu, već mora biti svadbenoga duha: on mora imati predokus svadbe, i donositi ga drugima. Pjesmom, plesom, igrokazom, šalom i vicem, i svakovrsnom radošću koja iz njega izbija;  pomaganjem, poukom, razumijevanjem. Zapravo, to i znači biti kršćanin: biti onaj koji je srcem već tamo na svadbi, pa tako, u tom oduševljenju, i druge zove, sve redom. Biti kršćanin ne znači ništa drugo doli biti onaj koji na svadbu poziva.

Tko poziva na svadbu?

Može se postaviti pitanje: gdje su oni koji zovu na svadbu? Može nam se činiti kako je i takvih premalo, jer svećeničkih zvanja je sve manje. Ali, ako pomno promotrimo, uvidjet ćemo kako nikad nije bilo toliko radikalno oduševljenih mladih kao danas: nedavno je završio svjetski dan mladih u Madridu - milijuni mladih! Susreti mladih na lokalnim razinama – deseci tisuća radosnih katolika;  hodočašća mladih u tisućama; ljetni programi mladih... nikada nije bilo toliko duhovnih šansona kao danas, nikada toliko novih poticaja i novih ideja... nikada toliko mladih pozivatelja na svadbu.

Čini se da Bog ipak ima inicijativu: on zapravo kroz mlade sprema nove elitne pozivače na svadbu nebesku. I treba ih biti sve više, jer oni to najbolje rade. Jaki su i moćni, uvjerljivi i neodoljivi. Izlaze i izlazit će sve više i više, po trgovima i raskrižjima života, i pozivati. Ta svadba o kojoj je riječ, prevažna je da bi to Kralj prepustio slučaju.

Eh! Jedva čekam tu svadbu. Sav sam u njoj. I stalno o njoj mislim. I za nju se spremam. I zovem sve oko sebe... A ti?