Znamo li kamo idemo?

Danas, kada čovjek ode na neki dalji put, raduje ga činjenica da se ima nekome javiti da je stigao do svojega cilja. Tu mi je pak uvijek zanimljiva moja baka kad se raduje kako smo do nekog odredišta tako brzo stigli. Ponekada je znala pričati kako su ona i djed iz Svete Jane do Trsata putovali gotovo tri sata, a danas tu relaciju prijeđemo za upola manje vremena. 

Ili pak ako se prisjećala nekadašnjih hodočašća u Mariju Bistricu koje je trajalo skoro tri dana: prvi dan se putovalo, drugi dan bilo se na svetoj misi, pobožnostima i obavio se dani zavjet Gospi, a treći dan bi se vraćalo kućama. Danas pak to hodočašće traje jedan dan. Iako smo se u današnje vrijeme izgradnjom suvremenih prometnica i autocesta ubrzali, ponovno nigdje ne stižemo i za rijetko što nađemo vremena u svom danu što bi taj dan možda učinilo ljepšim i radosnijim.

I kada god krećemo na put, onda taj put ima svoj cilj. Rijetko tko se uputi u neku avanturu s riječima: "Idem kud me put nanese!" Ali i takav put ima neki svoj cilj, neku svoju svrhu.

Velika autocesta našega života

Promatramo li ljudski život, on je stalno na nekom putu. Nikada ne miruje: počevši od začeća pa sve do naravne smrti. Možemo reći da je čovjek nekako po svojoj naravi putnik. Na tom životnom putu imamo svoj cilj prema kojem putujemo, a to je vječni život. I naravno, kada god polazimo na put, sa sobom ne uzimamo samo vodu i sendviče već i puno vjere da ćemo dostići cilj toga puta. 

Nije li naš život poput jedne velike autoceste po kojoj svatko vozi svojim trakom i idemo prema istom cilju, prema Gospodinu? No, prije nego što dostignemo taj svoj cilj, prolazimo kroz naplatne kućice u kojima nas čeka, kako je rekao sveti Franjo, sestrica Smrt, koja nam naplaćuje "prijeđene kilometre" u našem životu. A u te "prijeđene kilometre" ulazi uistinu čitav naš život: naše misli, riječi, djela, ali i propusti kada smo se na toj autocesti vozili u suprotnom smjeru. 

Na autocestama, za razliku od ostalih cesta, nema puno pravila. I ona koja postoje su vrlo kratka i jasna. Autocestama se volimo voziti jer nema "drndanja", velikih zavoja ili pak brijegova i dolina, tako da brzo možemo uočiti neku opasnost na putu i izbjeći ju.

Samo moj put prema Gospodinu

Da imamo takav ravan i bistar životni pogled, potiče nas i sveti Ivan Krstitelj riječima proroka Izaije da pripravimo put Gospodinu, da mu poravnamo staze. I to na način da ono što je u našim životima nisko, da to ispunimo, da tome damo neki smisao, da sve ono što je pak oholo i brdovito slegnemo, ono što je pak krivudavo da poravnamo i ono hrapavo i nejasno da izgladimo kako bismo jednoga dana vidjeli spasenje Božje, odnosno ono što i ispovijedamo u Vjerovanju: "uskrsnuće tijela i život vječni". 

I na tom putu prema uskrsnuću tijela i vječnom životu nitko nije mojim putem prolazio, niti prolazi, niti će prolaziti. Taj put je samo moj. Nema gorega u životu nego kada upalimo žmigavac i ubacimo se na nečiji put: kada se mi stavljamo u ulogu da znamo što je za drugoga najbolje, kada počinjemo ispravljati njegov put, a svoj put ne vidimo i puštamo da bude i uzvišen i krivudav i hrapav. 

Tada se na tom putu ne bavimo ispravljenjem svoga puta, nego ispravljamo tuđi put. Zato nam je toliko puta u životu i teško reći i "Oprosti!" i "Hvala!" i "Izvoli!" jer smo iz svojega puta izgubili onoga koji je pravi Put i umjesto u sebe i svoj put prema Gospodinu, zagledani smo u drugoga i njegov put. A to umara.

Put koji vodi u Život

I ako smo se možda malo umorili, zastanimo na svetim misama zornicama i malo otpočinimo. One nisu neki prijeđeni "krugovi" u kojima se natječemo tko će više i hoćemo li biti na svim zornicama. One su odmorišta, mjesto gdje zastajemo na našem putu kako bismo se probudili i kako bismo što jasnije mogli vidjeti kako dalje nastaviti svoj put prema Gospodinu. 

Ivan je svoj životni put pronašao u pustinji i tamo je okupljenom mnoštvu pokazivao Gospodina. Najprije je ispravio svoj put, svoj život kako bi mogao i drugima pokazivati Put koji vodi u Život. I baš zbog te stalne zagledanosti i ukazivanja na Gospodina, Ivanu nije bilo teško putovati prema Gospodinu jer je znao što ga čeka na kraju života, na kraju njegova životnoga puta... Znamo li mi kojim putem hodimo i kamo idemo?