Zadaća kršćana je posvetiti svijet

Isus izgovara velikosvećeničku molitvu čiji dio čitamo u današnjem evanđelju neposredno pred agoniju svoje muke i smrti, te uskrsnuća i odlaska Ocu. Molitva nosi naziv velikosvećenička jer je izgovorena na Posljednjoj večeri gdje je Isus i svećenik i žrtva. To je zapravo njegova zagovorna molitva Ocu nebeskome za one koji su mu darovani, koje je posvetio i sačuvao u svome imenu.

Njima je objavio Očevo ime, upoznao ih s Očevom voljom, koja je prije svega da se ljudi spase i da život imaju. Objavio im je Božje ime, koje je nad svakim imenom. Njegovo ime je Ljubav. Objaviti Božje ime znači oživjeti proročku riječ spasenja koja govori o dolasku Mesije da otkupi i oslobodi Božji narod. Objavljuje stvarnost i istinu – Bog je s nama, Emanuel. Božji narod nije samo odabrani židovski narod, nego svi narodi koji prihvate riječ Božju i povjeruju u spas Sina Božjega. To je novost koju donosi Krist. Znao je da njegove apostole i učenike, a tako i sve koji povjeruju njegovoj Riječi, ne očekuje sjaj i blještavilo ovoga svijeta. Nego, naprotiv – muka, tjeskoba, progoni, nerazumijevanja, pa čak i smrt. Zato upravlja svoju molitvu Ocu za one koje mu je darovao. Želi njih, a tako i sve one koji povjeruju do kraja sačuvati u svome imenu.

Kršćanin ne može biti od ovoga svijeta

Isus u evanđelju otkriva cilj svoje molitve. S jedne strane moli za apostole i svjedoke njegovih riječi i djela, dok s druge strane ističe da ne moli za svijet. Koji je to svijet? Kakav je taj svijet? Očito ne dobronamjeran i plemenit. On je stvaran. Svijet o kojem Isus govori je ispunjen mržnjom, tamom i zatvoren u sebe. Individualizam, sebičnost, oholost i ravnodušnost temelji su takvog svijeta. Svijet Ivanovog evanđelja je otporan Bogu, njegovoj ljubavi i istini o zajedništvu Boga i čovjeka. U njemu ne samo da nema mjesta za Boga, nego nema mjesta ni za drugog čovjeka. Čovjek je sam sebi dostatan, što je suprotno Božjem naumu. A u svojoj dostatnosti želi izgurati Boga, svoga Otkupitelja i Spasitelja, jedinu nadu. To je izazov apostolima, ili bolje rečeno, to je izazov autentičnim kršćanima u svakom vremenu.

Oni koji prihvaćaju Krista i njegovu Radosnu vijest – Evanđelje, suočeni su sa svijetom koji ih mrzi. Kršćanin ne može biti od ovoga svijeta jer prihvaća Božje zapovijedi i uredbe, prihvaća dobro, pravdu, mir i ljubav, a odbacuje nepravdu, zlo i mržnju. Kršćanin, poštujući Božje zapovijedi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. Kršćanin je pozvan da živi Božju ljubav. Ljubeći Boga ljubi svoga bližnjega, a ljubeći bližnjega ljubi i Boga. Tako ispunjava sav zakon koji Bog traži kao preduvjet istinskog života. Zato Isus izgovara ovu veliku molitvu. Zna da apostole čeka muka koju svijet priprema. Želi ih sačuvati i zaštititi. Poslat će im Duha Branitelja te će tako trajno ostati s nama sve do svršetka svijeta.

Ne bježimo od svijeta, nego ga mijenjajmo!

Učenici, a tako i svi kršćani, imaju zadaću ne bježati od takvog svijeta, nego ga mijenjati i posvetiti. I zato Isus moli: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.“ Ali to nije laka zadaća. Nitko od nas joj nije dorastao. Da bi nam ona ipak bila moguća Isus je postao jedan od nas. Time nas je posvetio u Ocu nebeskome, a njegova trajna prisutnost među nama daje nam snage i hrabrosti da izvršimo njegovu zadaću. Pripremimo se kroz ovaj tjedan za blagdan Duhova ili Pedesetnice. Molimo stoga za svetu Crkvu Božju, za svijet. No, molimo i da Duh Sveti uputi istinu svjetskim moćnicima i poglavarima. Neka njihove pameti budu otvorene za Božji naum pravednosti i mira među narodima i državama. Neka Duh Sveti posveti svakog čovjeka, a posvećene neka učvrsti u istini vjere, da tako mudro izgrađujemo bolji i pravedniji svijet u kojem živimo i koji nam je darovan. Neka našim nastojanjima taj svijet ne bude poput svijeta tame iz Ivanovog evanđelja.