U tebe se Gospodine uzdam!

Mnogo je onih koji su svojim skromnim životom i zalaganjem za druge zaslužili da ih smatramo svetima. Odmah nam padne na pamet bl. Majka Terezija ili nama još bliži bl. Alojzije Stepinac. Njihova djela ostaju živi komentar Kristova govora na gori koji nam liturgija nudi danas. Ono što se može konkretno iščitati iz njihova života jednostavno glasi: potpuno predanje Gospodinu u svakoj situaciji. Uostalom, geslo nadbiskupa Stepinca to potvrđuje: „U tebe se Gospodine uzdam”! Kod bl. Alojzija može se reći da neodgovornost i lijenost nemaju mjesta. Unatoč poteškoćama i suprotnostima, nikada mu povjerenje u Gospodina nije malaksalo. Danas, gubitak povjerenja i predanja Bogu, jedan je od razloga krize u življenju vjere, da ne kažem krize vjere. Mislimo da sve ovisi o nama, a ništa o Bogu. U toj brizi ipak dođemo do spoznaje da još uvijek vrijedi Isusovo: “Bez mene ne možete učiniti ništa!” Na to nas posebno upozorava današnje evanđelje.

Povjerenje u Boga

Od sedam puta koliko sv. Matej upotrebljava glagol biti zabrinut ili imenice zabrinutost, briga, šest puta se nalaze u ovom odlomku. Sedmi put se nalazi u Mt 10, 19, isto u negativnom obliku: ”A kad vas predadnu, ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se onoga časa dati što treba da govorite.”

1. “Ne budite zabrinuti za život svoj”
2. “A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?”
3. “I za odijelo što ste zabrinuti?”
4. “Nemojte dakle zabrinuto govoriti…”
5. “Ne budite dakle zabrinuti za sutra.”
6. “Sutra će se samo brinuti za se.”

Na prvi pogled netko može pomisliti da je ovo neki nauk u pukoj bezbrižnosti i neodogovornosti. No, temeljna ideja je povjerenje u Boga, kao što je istaknuto na početku. Onaj koji temelji ili gradi svoj život, pa i sve svoje potrebe na njemu, taj nema razloga za strah i zabrinutost.

Izabrati Boga jer je to put koji vodi ka životu

Današnji liturgijski tekst započinje jednom tvrdnjom koja ne djeluje baš povezano s nastavkom teksta. Ipak, ako je sv. Matej ubacio baš tu Isusovu rečenicu koju također nalazimo kod sv. Luke 16, 13 u drugom kontekstu („Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara…”), onda mora biti da ima opravdani razlog. Jedna poveznica koja je prisutna u Govoru na gori je upravo ona iz židovskog trakta o moralnom životu, a glavna okosnica ostaje nauk o dvaju puteva. Onaj tko želi biti pravedan ili koji želi provoditi ispravan život, treba izabrati Božji put i kloniti se svega onoga što bi ga moglo udaljiti od tog puta.

Slika sluge (ili roba) u službi dvaju gospodara pokazuje da je nemoguće ostvariti neki kompromis između vjernosti Bogu i čežnje za bogatstvom. Treba birati. Prema Isusu postoji samo jedan mogući izbor: izabrati Boga jer je to put koji vodi ka životu. Povijest ropstva pokazuje da su robovi ili sluge u su-vlasništvu imali teži život nego ostali robovi jer su morali zadovoljiti zahtjeve jednog i drugog pa možda i trećeg gospodara. Gotovo da nikad nisu imali vremena za odmor. Tko god pokušava služiti Bogu i novcu, ili još gore tko god izabere novac kao gospodara, ne može tražiti “najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu”. Nužno će živjeti pod vlašću i utjecajem briga ovoga prolaznog svijeta i neće se moći predati u ruke Oca punog dobrote i ljubavi. Zahtjevan je izbor Boga, ali je siguran i spasonosan.

Bog daje nešto više za čime treba čeznuti i nije prolazno

Znakovito je da Isus često uspoređuje ponašanje pogana i ponašanje učenika u mnogim situacijama. Već je u vezi ljubavi prema bližnjemu (Mt 5, 47: „Ako jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani ne čine isto?”), molitve (Mt 6, 7: „Kad molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja”) to jasno pokazao. I ovdje Isus čini takvu usporedbu tvrdeći da su brige oko jela, odjeće i obuće zapravo karakteristike pogana, tj. onih koji nemaju povjerenja u Boga, Stvoritelja svega dobra. Oprez! Znamo dobro da pogani ne jedu niti se odijevaju više od Isusovih učenika. No, razlika se više nalazi u odnosu prema Bogu, nego u samim materijalnim dobrima. Ako se učenici brinu više o tome kako zadovoljiti svoje zemaljske potrebe, znači da nemaju povjerenja u Boga Oca koji dobro zna što im je potrebno, ili preciznije, “da (im) je sve to potrebno”. Dakle, nije riječ o tome da Kristovi učenici to ne trebaju ili da im nije potrebno, nego briga o tome da imaju pripada upravo onome koji to daje, ali i daje nešto više za čime treba čeznuti i što nije prolazno: Kraljevstvo.

Božja snaga i ljubav prema čovjeku

U ovom odlomku također vidimo svojevrsni Isusov komentar molitve koju je naučio moliti učenike. Otac nebeski dobro zna potrebe svoje djece (Mt 6, 8), ali isto tako želi da ta djeca prepoznaju i priznaju da svako dobro dolazi od Njega. Zato ih je Isus naučio da traže kruh svagdanji potreban za život. Taj kruh upravo pomaže da slavimo samoga Darovatelja. Isus predstavlja te potrebe života pomoću dvaju primjera: hrana i odjeća. Naravno da se podrazumijevaju i ostale materijalne potrebe kao što je npr. kuća. U jednom i u drugom slučaju njegov argument ostaje isti. Riječ je o shvaćanju Božje snage i ljubavi prema čovjeku kao središnjem biću u stvorenom svijetu. Ako se Bog brine za ptice nebeske, za poljske ljiljane, koliko li će se tek brinuti za čovjeka koji ima veću vrijednost u njegovim očima. Ptice „ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, poljski ljiljani se ne muče niti predu”. Kroz te primjere možemo otkriti aluziju na poslove koji se smatraju muškim (polje) i ženskim (tkanje, pređa) u Isusovo vrijeme. Isus uključuje vjernike oba spola u poziv koji upućuje da imamo povjerenje u Boga.

Ovo kratko razmišljanje je ključno za razumijevanje cijeloga odlomka. Kao što znamo, u molitvi Oče naš druga molba traži dolazak Kraljevstva Božjeg. A to je zapravo središte Kristova poslanja i tema njegove prve propovijedi: „Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko!” (Mt 4, 17). Siromasi duhom i progonjeni zbog pravednosti su prvi dobitnici toga Kraljevstva (Mt 5, 3.10). Pravednost Kraljevstva ostvaruje se kod takvih upravo kao Božja volja, a time se suočavamo s trećom molbom: „Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!”

Izabrati Boga kao jedinog gospodara

Kada promatramo ovaj odlomak u svjetlu drugih značajnih biblijskih knjiga, shvaćamo da je predanje Bogu temelj ispravnog odnosa i temelj svake ispravne molbe. To predanje nalazi svoj korijen u dugoj tradiciji. U knjizi Izlaska, kada je prvi put pala mana s neba, Mojsije je dao slijedeće upozorenje: „Neka nitko ne ostavlja ništa za ujutro!” (Iz 16, 19). Slično nalazimo i u Psalmima: „U Gospodina se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru (…) Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.” (Ps 37, 3.5.) Uzimamo li u obzir odnose između ovih odlomaka i molitve Oče naš, možemo vidjeti tumačenje četvrte molbe i značenje riječi „svagdanji” koja nas često muči jer želimo da nas našom molitvom Bog osigura za danas, sutra i prekosutra. Međutim, molbu o kruhu svagdanjem i svemu što je tome slično, treba izgovoriti iz dubokog predanja Bogu. Ali ne s nakanom da se zgrne zbog brige za budućnost, za sutra, jer “sutra će se samo brinuti za se.” I to je smjernica koju Isus daje svojim misionarima: „Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatog, ni srebrnog… jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10, 9-10) Isus ne poziva na puku bezbrižnost, neodgovornost i lijenost, nego na povjerenje, pa čak i dječje povjerenje u Boga. Izabrati Boga kao jedinog gospodara uključuje činjenicu da neprestance radimo na izvršavanju njegove volje i da prihvatimo kao darove njegove ljubavi sva dobra kojima nas svaki dan obasipa. Lažna privlačnost tih prolaznih dobara često puta nam zatvara oči duše i udaljuje nas od bitnoga, od Kraljevstva. No, nastojmo biti na oprezu i poput bl. Alojzija iz dana u dan reći Gospodinu: „U tebe se Gospodine uzdam!”