Što nam je doista važno u životu?

Treća je nedjelja u mjesecu pa je na meni red za nedjeljno razmatranje ili web propovijed na našem nadbiskupijskom portalu posvećenom duhovnoj i teološkoj formaciji mladih. Moram priznati da po prvi puta od kada pišem tekstove za www.pastoralmladih.hr ozbiljno razmišljam o tome da ne napišem ništa, već da vam samo naznačim link na kojem možete pronaći tekst prekrasne kateheze Svetog Oca Benedikta XVI. održane prošle srijede u dvorani Pavla VI. u Vatikanu. Znam da su je mnogi već pročitali, a neki čak i podijelili pokoji citat na nekom od svojih web profila. 

U svojoj katehezi naš voljeni Papa na vrlo jednostavan i razumljiv način progovara o smislu korizmenog vremena koje smo započeli na Pepelnicu. Tumači nam današnji evanđeoski ulomak iz Lk 4, 1-13. Čini mi se da ova kateheza Svetog Oca ne treba komentar ne zbog toga što njegove riječi po sebi nisu podložne nužnoj logici tumačenja i razumijevanja ili zbog toga što bih ja imao manje posla, već iz razloga što su Papine riječi doista jasne. Ja ću vas pokušati motivirati da se u svom razmatranju i molitvi zaustavite na Papinom tekstu. A za one koji žele znati više, preporučam i poruku pape Benedikta XVI. za korizmu 2013.

Povući se u pustinju

Polazeći od događaja Isusovih kušnji u pustinji, Papa predlaže svima nama da se ove korizme zaustavimo na ovom pitanju: „Što nam je doista važno u životu“. Pozvani smo suočiti se sa činjenicom da se svakome od nas nameću razni ciljevi, vrijednosni sustavi, ponude, stavovi, izbori i da nije lako u svemu tome izabrati ono pravo, ono što ostaje, pravi plod, blago koje ne propada. Korizma je vrijeme pustinje života, a Papa nam, u skladu sa stoljetnom tradicijom katoličke duhovnosti, pojašnjava o čemu se radi. „Pustinja je mjesto tišine, siromaštva, šutnje, gdje je čovjek lišen materijalnih oslonaca i suočava se s temeljnim životnim pitanjima, prisiljen je usredotočiti se na ono bitno i upravo zato mu je lakše susresti Boga“. 

Jako je važan početak današnjeg Evanđelja. „Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao.“ (Lk 4,1). Duh Božji vodi Isusa u pustinju a tamo ga čeka „đavolska kateheza“. Isus nije zalutao u pustinju već je svjesno u nju ušao. Osoba koja ozbiljno želi duhovno rasti i upoznati svoj kršćanski identitet odlazi u pustinju, odnosno pita se kako bi Papa rekao „što je meni stvarno važno u životu“. Isus odlazi u pustinju da tebi i meni dade do znanja da svaki čovjek doista zna što mu je važno u životu samo onda kada dolazi do mogućnosti izbora. Nitko nije imun na to da mu životne brige, strahovi, užurbanost ili stres ne poremete kompas ide li zaista prema susretu s Bogom. 

Pustiti da nas Bog preobrazi

Korizma je prije svega drugoga, naročito raznolikih odluka koje donosimo, duhovno raspoloženje čovjeka koji se stavlja u iskrenost prema sebi i otvorenost prema Bogu. Na kojim se to krivim koordinatama vrlo često zaustavlja naš kompas? To su koordinate koje đavao nudi Isusu u obliku tri kušnje. Papa vrlo pronicavo ovako tumači: „Koja je suština triju napasti kojima je podvrgnut Isus? Odgovor glasi: instrumentalizirati Boga, koristiti ga za vlastite interese, za vlastitu slavu i vlastiti uspjeh. Dakle, u biti, postaviti same sebe na Božje mjesto, uklanjajući ga iz vlastitog života i nastojeći ga prikazati suvišnim. Svatko bi se dakle morao zapitati: koje mjesto Bog ima u mome životu? Je li on Gospodin ili sam to ja?“ 

Susret s napastima zapravo je susret s istinom o nama samima. S našom požudom koja apsolutizira zemaljske užitke koji su po sebi dobri (hrana, piće, seks…), željom za moći, vlašću i osjećajem superiornosti nad drugima u bilo kojim životnim situacijama. Drugim riječima suočavanje s vlastitim egom koji se stavlja na „vrh hrama“, iznad svega.  Duhovno raspoloženje kojim Bog djelovanjem svoje milosti ispravlja naše krive koordinate zovemo obraćenjem. „Obratiti se, poziv koji ćemo više puta slušati u korizmi, znači slijediti Isusa na način da nam njegovo evanđelje bude konkretni vodič za život; znači pustiti da nas Bog preobrazi i prestati misliti da smo mi jedini graditelji svojeg života; znači priznati da smo stvorenja, da ovisimo o Bogu, njegovoj ljubavi, i da ga samo "gubeći" svoj život u njemu možemo steći. To zahtijeva da vlastite odluke donosimo u svjetlu Božje riječi“. 

U centru je uvijek Bog

Put obraćenja zapravo je put davanja pravog odgovora na ono početno pitanje; što nam je doista važno u životu? Kome služim? Kome se klanjam? Čime se hranim? Koga slušam? Tko je u centru: ja ili On. Citirat ću na kraju zadnju rečenicu, meni najdražu, iz Papine kateheze. “Obratiti se znači ne zatvarati se u traženje vlastitog uspjeha, ugleda, položaja, već činiti da svaki dan u malim stvarima, istina, vjera u Boga i ljubav postanu najvažniji“. Dok sam u srijedu gledao i slušao Svetoga Oca kako izgovara ove riječi pomislio sam u sebi da nam svojim odreknućem od petrove službe daje radikalni primjer svjedočenja središnjeg mjesta koje Bog zauzima u našem i u životu Crkve. Ovakav čin predanja i poslušnosti Bogu može učiniti samo čovjek koji je tijekom cijelog svog života sačuvao svijest o tome da je u centru uvijek Bog, a ne čovjek pa makar vršio najodgovorniju i najsvetiju službu na Zemlji. 

Molimo za Papu, molimo za Crkvu, molimo za plodove obraćenja svakoga od nas.