Snaga se u slabosti usavršuje

Današnja liturgija stvara poseban prizor iz teških situacija u kojima se nalazi prorok u svom propovjedničkom poslanju. Ništa ne garantira da će ga narod slušati, naprotiv, Gospodin ga otvoreno upozorava o poteškoćama koje ga čekaju jer je narod kojem je poslan „odmetnički“ i sinovi „tvrdokorna pogleda i okorjela srca“ (1. čitanje). No, „poslušali oni ili ne poslušali“ bitno je da „znaju da je prorok među njima.“ Evanđelje savršeno ilustrira ovu tematiku. Isus ulazi u svoj Nazaret, vjerojatno na mali odmor kako si svi znamo priuštiti posebno u ovo ljetno vrijeme. Potrebno je mali odmor u krugu obitelji ili rodbine i prijatelja.

Gledaju, a ne vide; slušaju, a ne razumiju

No, užasno razočaranje čekalo je Isusa u njegovom rodnom selu. Tu nailazimo na određeni paradoks. S jedne strane veliko mnoštvo pratilo je Isusa i pritiskalo. Posebno na putu prema Jairovoj kući kako smo slušali prošlu nedjelju. Nazarećani su vjerojatno biti u velikom broju, i slušali njegovo naučavanje u sinagogi. Međutim njihovo je srce bilo zatvoreno; oni ne nadilaze fazu skeptičnog i kritizerskog čuđenja. I to se ubrzo pretvorilo u neprijateljstvo, otpor i odbacivanje. Prepreka koja sprječava Nazarećane da se otvaraju otajstvu Kraljevstva koje Isus uprisutnjuje svojim boravkom među njima, sastoji se paradoksalno u činjenici da ga „poznaju“.

Vjeri žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja i koja je svojim „dodirom“ dobila ozdravljenje, suprotstavlja se poznavanje po tijelu, što onemogućuje pristup otajstvu Isusa Krista. Istina, Isusovi sunarodnjaci priznaju njegovu mudrost, i „prisiljeni“ su ustanoviti da se „silna djela događaju po njegovim rukama“. Međutim, odbiju prepoznati u njemu Boga koji se ponizio i djeluje po „drvodjelji“ njihovog sela, koji je rastao među njima, unutar obitelji s kojom su se svakodnevno družili. Ali time ne prestaju postavljati sebi pitanje o porijeklu tih silnih djela koja se događaju – misleći možda čak da dolaze od đavla. Zbog njihovog stava, Nazarećani će postati u Evanđelju po Marku tipičan model nevjernika, onih koji „gledaju, a ne vide; slušaju, a ne razumiju“ (Mk 4,12) i iz dubine njihove sljepoće pokazuju neprijateljstvo „i sablažnjavahu se o njega“.

Kako se može Božja snaga očitovati u neznatnom djevodjeljinom sinu?

Nakon spominjanja pogana koji prepoznaju veličinu Isusova djelovanja, a religijskih glavara koji su ljubomorni na njega, evanđelist uvodi treću skupinu ljudi: one koji se sablažnjavaju i napuštaju Gospodina unatoč mudrosti, i silnim djelima koja čini. Dakle, jučer sablazan, danas i uvijek sablazan: kako se može Božja snaga očitovati u neznatnom djevodjeljinom sinu? Pomisliti tako nešto već je u sebi sablazan i huljenje, uvreda veličini Boga. Sablazan će dostići svoj vrhunac kada ćemo pretendirati da je taj Bogočovjek došao spasiti svijet umrijevši na križu. Ovdje se s pravom može pitati nije li jedan od razloga ravnodušnosti naših suvremenika koji napuštaju vjeru svog djetinjstva u toj sablazan: tko može vjerovati u dvadesetom stoljeću, u znanstveno-tehničkoj civilizaciji u kojoj nam je sve na dohvat ruke; dakle, tko može u takvom uzbudljivom povijesnom razdoblju vjerovati da se Bog može poniziti, sagnuti se i dijeliti s nama našu ljudsku narav sa svojim problemima, i završiti na kraju tako jadno?

Pobjeda Uskrsnuća preobražava naše životne situacije

Mogli bismo nadati da pobjeda Uskrsnuća dolazi da preobražava naše životne situacije i uspostavi život bez patnje. Ali ništa od toga, ako promatramo ljudskom logikom. Uostalom, drugo čitanje podsjeća nas na to da se Poslanik mora boriti ne samo protiv vanjskih neprijatelja, nego i protiv unutarnjih neprijatelja koji su daleko jači i opasniji. Siromaštvo je čak i dio života onog koji je od Bog poslan, baš kao sam Isus. Neminovno je da izgleda siromašan i nemoćan preda sugovornicima, da bude svima jasno da snaga koja djeluje preko njega ne dolazi od njega samoga, već od Boga. Štoviše, u mjeri u kojoj on prihvaća uživanje „u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama“, toliko će moći dopustiti da se u njemu „nastani snaga Kristova“ i tako ostvariti silna djela. 

U svemu ovome vidimo da nikome tko želi biti Kristov nasljedovatelj nije lako. Uz poteškoće na koje nailazi u društvu, i u vlastitoj kući doživljava određenu nelagodu jer nerijetko i sami ukućani ostaju na površini tjelesne spoznaje, ne ulazeći dublje u duhovne dimenzije čovjeka. Tako će djeci biti teško govoriti roditeljima o Bogu, jer oni poznaju njihove slabosti, tako će biti teško roditeljima nagovarati djecu da krenu putem crkve, jer nisu oni baš uvijek uzorni, tako će biti jednima teško ispovijedati svoju vjeru pred prijateljima, jer znaju da sami nisu savršeni. No, je li to razlog za odustajanje? Nikako, nego valja nastavlja djelo evangelizacije, imajući uvijek na pameti današnje riječi sv. Pavla: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.«