Prvo mjesto u životu pripada samo Bogu

Drage sestre, draga braćo!
Kao što nam je u liturgijskoj godini vrijeme došašća darovano da razmatramo o onome što nas čeka na kraju vremena kada se Gospodin ponovno pojavi u svojoj slavi, tako nas pak korizmeno vrijeme potiče da se vratimo na svoje početke, da vidimo što se to krije u svakome od nas. Isus je „dobro znao što je u čovjeku“ (Iv 13, 25) i baš zbog toga, kada uđe u naš život sve isprevrće.

Kad sve isprevrće, Gospodin nas dovodi u red

No, Gospodin ne radi nered u kojem se ne bismo nikako mogli snaći ili nered koji bi nas ostavio poražene. On zapravo ne čini nikakav nered. Jest da sve isprevrće, ali tada zapravo dovodi u red jer dobro zna što je u svakome od nas, zna da je svaki od nas stvoren na Božju sliku, da je Bogu sličan. A na tu činjenicu toliko puta za svojega života zaboravimo i kada se stavimo u kontekst Božje slike, više puta se na nama ne čita ono što je Božje, nego je sve u nama kao neka apstrakcija. Najviše zabrinjava svijet u kojem živimo.

Živimo u 21. stoljeću, stoljeću, kako se često čuje, napretka i tehnike... A čovjek? Čovjeka nigdje osim u borbi za neke svoje interese koji tako često puta budu i sebični interesi. Slobodno možemo postaviti pitanje i reći kako se to nas ne tiče i kako nemamo moći mijenjati ovaj svijet. I tu čovjek pada. Kada se osjeća nemoćan. A nemoćnima i pobjeđenima osjećamo se svaki puta kada netko drugi, namjesto Gospodina dođe na prvo mjesto u našim životima. Prvo mjesto pripada samo i jedino njemu. Jer gdje je Gospodin na prvome mjestu, sve ostale stvari su na pravome mjestu: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj“ (Izl 20, 1). To je prva zapovijed koja je vjerniku stalno na umu. Svijest da je Gospodin tu, da je uz mene, da se brine za nas – i to do te mjere da se radi nas i radi našega spasnjenja i utjelovio i bio i mučen i raspet i pokopan. I naravno, tu Njegovo poslanje ne završava – uskrsnuo je i čekamo Njegov drugi dolazak kada će suditi živima i mrtvima i kada će „svaki od nas za sebe Bogu dati račun“ (usp Rim 14, 12). To nas čini moćnima i moćnicima u ovome svijetu jer svojim životom propovijedamo Krista raspetoga koji je i Božja mudrost, ali i Božja snaga. Tko nam što može „ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?" (Rim 8, 31-31).

Snagu dobivamo za Gospodinovim stolom

Iako smo možda svaki dan sa svih dana pritisnuti raznim zahtjevima ili ucjenama, iako jasno vidimo toliko lošega oko sebe, nismo pozvani reći: „Ne mogu.“ To je predaja. Ta „lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1, 25). Imamo snagu. Nju dobivamo, a gdje drugdje nego upravo ovdje, za Gospodinovim stolom. Tu čujemo kako nas Gospodin ne šalje u ovaj svijet izvoditi neke spektakle ili čuda, nego nas poziva da u svagdašnjim prilikama svojega života vršimo i čuvamo Njegove zapovijedi. „Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša“ (1 Iv 5, 3-4). Dovoljno ju je imati samo malo: kao gorušičino zrno (usp. Mt 17, 20) i već činimo ovaj svijet drugačijim i ljepšim mjestom za život. No, to nećemo uspjeti nikada ne bude li onaj naš svijet, u koji se tako često znamo povući, sređen, odnosno ne bude li u tom svijetu Gospodin prvi. Zaustavimo se danas malo i pokušajmo si odgovoriti na ono pitanje što nas je Gospodin prvo pitao: „Gdje si?“ Amen.