Pokaži mi, Gospodine, putove svoje

Razmišljajući o poruci liturgijskih čitanja na treću nedjelju kroz godinu zapažamo kako je danas riječ o obraćenju. Čitamo „Pošto Ivan bi predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je Evanđelje Božje i govorio: Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1, 14-15)

Način na koji Marko prikazuje početak Isusova apostolskog djelovanja ne razlikuje se mnogo od Matejeva; ipak on donosi značajne pojedinosti. Ponajprije je tu izjava: „Ispunilo se vrijeme!“ Prošlo je vrijeme obećanja i iščekivanja: Mesija je došao i započinje svoju službu. Njegova prisutnost je to ispunjenje vremena koje ljudima donosi milosrđe Božje, i tako započinje povijest spasenja. Zbog toga se i „približilo kraljevstvo Božje“ – toliko je blizu da je Sin Božji među ljudima da ih pouči i otvori im put koji u nj vodi. Kraljevstvo je „blizu“, ali još nije posvemašnja stvarnost, iako je u fazi ostvarivanja. Blizina će postati stvarna prisutnost, posjedovanje, kad čovjek, prihvaćajući Isusov poziv, ostvari u sebi potrebne uvjete da u njega uđe.

Osnovni uvjet jest obraćenje, duboka promjena života koja prije svega zahtijeva borbu protiv grijeha, otklanjanje svega onoga što odvodi od Božje ljubavi i Njegova zakona. To je obraćenje slično onome koje je Bog zatražio od Ninive kad se poslužio Jonom. To su obraćenje Ninivljani ostvarili kad su se „obratili od svojega zloga puta“.

Ali obraćenje od grijeha tek je prva faza onog obraćenja koje propovijeda Isus; iza nje mora slijediti druga faza koju dobro ističe evanđelist Marko: „Vjerujte Evanđelju!“

Kršćanin mora pozitivno prionuti uz Evanđelje i to vjerom koju oživljuje ljubav, vjerom koja se ne zadovoljava samo time da Evanđelje teoretski prihvaća, nego ga provodi u životu. Prema tome, potrebno je otkloniti onaj zemaljski mentalitet u kojem čovjek živi i djeluje smjerajući jedino na vremenitu sreću i interese.
„Prolazi obličje ovoga svijeta“ – uvjerava nas u 2. čitanju sveti Pavao (1 Kor 7, 31). Stoga nije kršćanski prionuti uz to „obličje svijeta“ poput školjke uz kamen. Moramo dakle u sebi razvijati način razmišljanja u duhu Evanđelja tako da naše želje, nakane, navike, ponašanje budu sasvim prema Kristovu Evanđelju. To je utoliko potrebnije što je „vrijeme kratko“. Naime, Kristovim dolaskom vrijeme je zadobilo osobito značenje, jer od sada preostaje samo jedna faza povijesti: ona koja dijeli „danas“ od konačnog Kristova dolaska. Od sada vrijeme ima samo jedan smisao: da se hod čovjeka – pojedinca kao i zajednice – upravi putem prema vječnome.

Također možemo zaključiti sljedeće: Da bismo postali Božji prijatelji i ušli u njegovo kraljevstvo, ne možemo se osloniti sami na sebe i računati samo na svoje ljudske sposobnosti, djela i zasluge. Valja nam otvoreno priznati Bogu svoje nedostatke i tražiti od Njega oproštenje. Bog neprestano zove čovjeka i to svakoga čovjeka da se obrati k Njemu da bi imao spasenje. Božji poziv na obraćenje je hitan za svakog čovjeka: ako čovjek odbije taj poziv, on će izgubiti mogućnost da bude bolji, sretniji, u svojoj duši bogatiji, otvoreniji za ljubav i za život. A svaki čovjek koji sluša Božju riječ te mu je žao za zlo što je počinio, a spremno prihvaća obraćenje, prima zapravo Božje oproštenje i postaje prijatelj Božji.

Na kraju, potaknuti  Božjom riječi želimo klicati: „Vjerujemo u tebe, Kriste, vjerujemo u sve što nam objavljuješ o božanskim otajstvima; i jer primamo tvoju riječ, predajemo se tebi da živimo prema tvom Evanđelju… Budi nam ti vođa, budi nam svjetlost, jer se u tebe čvrsto pouzdajemo. Ti nas nećeš odbiti, jer dolazimo k tebi da nas povedeš Ocu.“