Pođimo na rubove društva!

Film „Buđenja“ (Robert De Niro i Robin Williams) je priča mladog liječnika koji je, nakon raznih eksperimenata, otkrio lijek koji može probuditi nekoliko bolesnika, atipičnih shizofrenika i histerika, koji su već godinama bili u vegetativnom stanju obamrlosti i apsolutne nepokretnosti. Pod pritiskom savjesti i osjećajem nemira sramežljivi liječnik dr. Malcom Sayer, svjestan da se unutar ovih ljudskih „kipova“ nalaze živi ljudi, nastoji novim lijekom „probuditi usnule“ pacijente i vratiti ih u život. Dr. Sayer primjenjuje novi lijek na pacijentu Leonardu Loweu. Lijek u početku djeluje i rehabilitira pacijenta, a Leonard se ubrzo nakon buđenja iz kome uključuje u normalan život, nakon što je desetljeća proveo spavajući. Sayer otkriva kako se i u njemu samome otkriva osoba koja se treba probuditi, željna ljubavi, prijateljstva i razumijevanja. Međutim, lijek nije usavršen jer gubi svoj učinak, što znači da ni potpuni povratak u život nije moguć. Mladi liječnik zapravo nema pravoga i trajnog lijeka. No, njegova uloga i životni poziv liječnika ima puno dublji smisao. Nedovoljnim učinkom lijeka možda neće moći ublažiti ili upotpunosti izbrisati ljudske boli i patnje, ali je svojim zanimanjem, žrtvom, upornošću i blizinom pokazao čin moralnoga i istinskog prijateljstva i suosjećanja prema čovjeku patniku…

Bolesnik, patnik, posebno u slučajevima teške bolesti, treba moralnu i duhovnu potporu, utjehu, molitvenu i prijateljsku blizinu, čak i prije nego medicinsku ili materijalnu pomoć. To je cjeloviti put ozdravljenja čovjekove duše i tijela. Dakle, odgovor na bol i patnju nije samo medicinski učinak, nego i duboka humanost prožeta vjerom, molitvom i postojanošću u onoga koji liječi sve boli i patnje, Gospodina našega Isusa Krista. Pogledajmo Isusov odnos prema bolesnima. On ima sposobnost da suosjeća s ljudskim slabostima i bolima. Postaje naš supatnik kao čovjek boli, vičan patnjama (usp. Heb 4,15; Iz 53, 3). Ulaskom u ljudsku dramu patnje on bolnog čovjeka otkupljuje od svih fizičkih i duhovnih slabosti.

Samo Bog može izliječiti i pročistiti

Odlomak iz Markova evanđelja sadrži Isusovo ozdravljenje gubavca. To je znakoviti susret i ozdravljenje. Guba je u Izreaelu Isusova vremena bila sinonim nečistoće. Oboljeli od gube bili su marginalizirani, protjerani živjeti izvan grada na rub života, ponižavani, daleko od očiju društva. Gubavac je čovjek boli, ne samo tjelesne nego i duševne, jer je prezren i odbačen. Isus dolazi na rub života rubnome i prezrenom čovjeku patniku. Iskazuje mu ljubav. Ne prezire i ne osuđuje. Ne boji se bolnog i gubavog čovjeka. Patnik od njega klečeći moli: „Ako želiš, možeš me očistiti!“ Drugim riječima, možeš me ozdraviti i vratiti u život. Isus ga ozdravlja. Daruje mu novi smisao života, kvalitetu života, radost i sreću. Isus je u svome sugovorniku prepoznao spremnost za prihvaćanje Božje volje – „ako želiš…“, čak i ako je u suprotnosti sa osobnom željom. Put ozdraljenja gubavca nije lagan. Svjestan je svoga „nečistog“ stanja, ponizno se smatra „krivim“, zatim osjeća potrebu za „čišćenjem“ i konačno samo ozdravljenje. Čišćenje zapravo znači prepoznati se slabim i grešnim čovjekom, a samo Bog može izliječiti i pročistiti od slabosti i grijeha. Ozdraviti čovjekovu dušu i duh znači ozdraviti i tijelo. Dakle, ozdraviti cijelog čovjeka.

Danas je bolest tragedija. Bolnog čovjeka se zaobilazi. Ne mislim samo na fizičku bol, već na onu duhovnu i duševnu. Pred očima mi je čovjek koji nosi svoje životne probleme napuštenosti, nerazumijevanja, gubitka. Prepušten je rubu života… Takav je čovjek gubavac suvremenog društva, a njegove patnje i boli su moderna guba od koje treba bježati. Susret s takvim čovjekom nije preporučljiv jer budi savjest, ostavlja nemir, opasnost od supatnje, suosjećanja. Ima li taj patnik zapravo pravo na moje, od Boga darovano vrijeme, ima li on uopće pravo tražiti moju prisutnost u svojim problemima i bolima… Moje vrijeme, moja ugoda, moj mir, moja bezbrižnost… To nikako ne smije biti narušeno! Ima li pravo mene tražiti u svojoj patnji?! Svatko neka nosi svoj križ, moderna je krilatica! No, postoji netko tko ruši takve granice rubova života, predrasuda i ljudskih kriterija, a postavlja jedini mogući kriterij bezuvjetne ljubavi prema Bogu i čovjeku – to je Isus Krist.

Papa Franjo poziva da upoznamo rubove života među nama, fizičke, moralne i duhovne. Ondje su maleni kojih je kraljevstvo nebesko. Papa dolazi rubnima i donosi radost evanđelja. Donosi Isusa Krista. Poziva svojim primjerom i nas da ne bježimo od umornih i bolnih, bolesnih i unesrećnih, rubnih i neznantnih, tužnih i žalosnih… jer svi smo u poziciji da postanemo poput njih, ali i u poziciji da svjedočimo evanđelje brigom i skrbi za patnike i bolne, bez osmjeha, smrknuta lica sa suzom u očima. Možda im ne možemo mnogo pomoći, ali naša bliskost iskazana prijateljstvom, molitvom, razgovorom i brigom, može ponekad obrisati koju suzu s lica… jer „na tvoj dom Bog je svu noć kucao, o brate, brate, brate moj - a ti si spavao… Bližnji tvoj već je kucat prestao, jer ti si prespavao. Ali kad sutra otvoriš vrata, naći ćeš mrtva na pragu brata - svoga brata!“