Paradoksi života/kršćanstva/pustinje

Svim velikim događajima u životu – poput vjenčanja, velikih i važnih utakmica i natjecanja, velikih i važnih ispita i tomu slično – prethode velike i važne pripreme. Veličina tih događaja određuje koliko se njima moramo i posvetiti. Tako znamo da sportaši često odlaze i izdvajaju se na posebna mjesta na pripreme. Studenti se uoči važnih ispita (nadam se) zatvaraju u sobu, rjeđe idu na kave i ozbiljnije uče. Prije svega to je znak ozbiljnosti pristupa stvari i logičan način na koji možemo očekivati dobar ishod onoga za što se pripremamo.

Jesmo li spremni za veliko natjecanje?

Ušli smo u jednu takvu vrstu priprema za najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Evanđelje zato pred nas stavlja vrstu treninga koji bi valjalo proći. Sam Isus, u ovonedjeljnom kratkom odlomku započinje svoje javno djelovanje, a prije toga vidimo važne pripreme koje je prošao za to. U jednom razgovoru prije nekoliko godina mi je jedna sestra karmelićanka rekla: „Svi bismo Isusu htjeli nalikovati u njegovoj slavi, ali ne i u križu.“ To je duboka istina. Tko ne bi htio preskočiti stepenice i postaje križnog puta? Ali jesmo li spremni za veliko natjecanje? Da se Bog ne bi elitizirao, sam je prošao stazom kojom i mi prolazimo ili koja nas čeka. Kušnje čak i od Sotone samoga, koje Bog dozvoljava.

Današnje kratko evanđelje kao da je nabijeno kontradikcijama. Duh kojeg je Isus netom primio na rijeci Jordanu vodi ga u pustinju da ga Sotona kuša; Sotona ga kuša, a anđeli mu služe. Period kušnje, a opet se osjeća takav mir u evanđelju. Sama pustinja mjesto je krajnosti, suprotnosti. Isus se sam nalazi između apsolutne potvrde s neba i krajnje izloženosti neprijateljstvima, sumnjama i životnim krajnostima. Pustinja, mjesto dnevnih vrućina i noćnih hladnoća, pustinjske biljke, isto kao i životinje, obilježene krajnostima, žive u veoma nepovoljnim životnim uvjetima, a ipak preživljavaju. Zato su oštre i bodljikave, nekad opasne i otrovne. Isus sa zvijerima, a služe mu anđeli. Isus, smješten između prijetnje smrću i punine života. Znamo, mjesta u Bibliji govore puno više od samoga mjesta. Zato ih treba dublje čitati. Slike su života. Svaku kušnju, prepreku, kome ne bilo drago zaobići? Ali bez njih ne bismo znali tko smo i gdje smo? Papa sv. Leon Veliki je rekao: „Krepost je bezvrijedna bez napasti jer nema sukoba bez neprijatelja ni pobjede bez borbe“. Nogometni klub koji sve pobjeđuje u Hrvatskoj nogometnoj ligi ne zna koliko je zaista jak dok se ne suoči s protivnicima recimo u Ligi prvaka. Zato nas sv. Augustin upozorava. Sotoni je dopušteno napastovati samo onoliko koliko je isplativo za tvoju vježbu i da bi ti koji nisi poznavao sebe saznao tko si.

Korizma je vrijeme popravljanja sebe, ne drugih

Koliko nekad naši padovi u životu bili pogrešni i koliko god drugi ne imali razumijevanja za njih, oni zaista na kraju mogu biti blagoslovljeni. Tada stajemo pred sebe, suočavamo se sa sobom, prihvaćamo se i u konačnici postajemo ponizniji. To su pustinje života, mjesta apsurda jer se pustinja pokazuje kao mjesto u kojem čovjek kuša i najveću prijetnju života i najveću blizinu najuzvišenijega. Vaši strahovi u kojima se osjećate sami i bespomoćni su mjesta u kojima se Bog najviše proslavlja i dolazi nam najbliže. Zašto? Zato što su to naše pustinje – pustinje u kojima si sam, bespomoćan, ogoljen, prestrašen i bez oslonca, nemaš oružje, oruđe i sredstvo kao pomoćni materijal, i tada Bog postaje i ostaje naše najveće dobro i naša istinska sigurnost. Vjeruješ li da ja bdijem nad tim? Moj Duh koji te uveo u pustinju, čini ju u tvom životu blagoslovljenim mjestom, i on će te izvesti iz nje.

Ali pored svih tih zvijeri, anđeli mu služahu. Pustinja je mjesto u kojem se Isus pripremio za svoje poslanje. Ona je bila mjesto najveće izgradnje. Vjerujem da i dobri Bog daje povlašteno vrijeme s neba. Nije svako vrijeme takvo. Sada se nalazimo u jednom takvom vremenu, nemojte mimoići pustinju. Život sam daje svoje pustinje, ali moraš Duhu (obrati pozornost -pisano velikim slovom) dopustiti da te u njih odvede. Suoči se malo sam sa sobom, stani pred svoga Boga. U pustinji si sam, nema drugih. Korizma je, rekao bih, vrijeme popravljanja sebe, ne drugih. Jedino postoje naši strahovi i opterećenja koji nam izgledaju kao prijeteće zvijeri. Pojest će te ako im dopustiš. Mi bismo sve htjeli racionalno, razumski to posložiti i razložiti. Ako i procese razumski preradimo, postoji i naša nutrina koja mora biti iskustveno kušana. To su paradoksi kršćanstva.

Dopustite si ove korizme ući u pustinju

Veliki kršćanski pisac Chesterton kada govori o paradoksima kršćanstva donosi jedan primjer kako pretjerani racionalisti prosuđuju. Zamislite da imate matematički nastrojeno stvorenje s mjeseca koje treba procijeniti ljudsko tijelo. Taj matematičar s mjeseca odmah bi shvatio da je bitna stvar u vezi ljudskog tijela to da je ono podvostručeno. Izvana gledajući čovjek je simetrično biće, jedna strana identična je drugoj. Jedna ruka s lijeve, druga s desne strane, jedna noga lijevo druga desno i tako dalje, broj prstiju i tako dalje. To bi na kraju prihvatio kao zakon. A kad bi našao srce na jednoj strani, zaključio bi da i na drugoj strani postoji još jedno srce. I upravo tada, kada bi osjetio da je najviše u pravu, bio bi u krivu. To sitno odstupanje od točnosti jest element zagonetnosti, prisutan u svemu. To je ono što izmiče racionalistu, ali tek u posljednji trenutak. Mjesta suprotnosti, krajnosti, kontradikcije pustinje, i na kraju taj element nerazumljivog do kraja. Mjesta kušnje promeću se u mjesta izgradnje, mjesta prokletstva (u smislu težine – zašto to baš meni?) promeću se u mjesta blagoslova. Ta blaga asimetričnost kršćanstva, koja mu daje zagonetnost, koja ti ne dopušta da sam riješiš životne slagalice, rebuse i zadatke, nego da se predaš. Pustiš malo i Duhu Božjem da te vodi, kroz mjesta nejasnoće i apsurda, vrućine i hladnoće, svjetla i sjene, zvijeri i anđela. Dopustite si ove korizme ući u pustinju, neka ti Duh kroz te kušnje pomogne upoznati tko si, da znaš gdje treba rasti. Pratila nas u tom hodu do posljednje stanice pustinjska Majka, Blažena Djevica Marija.