Neka se proslavi po našoj slabosti!

Navještaj današnjega evanđelja nastavak je Evanđelja koje nam je bilo naviješteno prošle nedjelje u kojem smo slušali kako je Isus izašao u susret rimskom satinku i satnik njemu kako bi ozdravio njegov sluga: „Gospodine, nisam dostajan da uđeš pod krov moj! Nego, reci riječ da ozdravi sluga moj!“ I dalje nastavlja: Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.“ Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađođe slugu zdrava.“ 

Bože, zašto?

O trenutku sreće koji je doživio rimski satnik ne treba puno govoriti, kao ni o tuzi udovice u Nainu ili udovice koja je ugostila Iliju. Majke su izgubile sina... Ima li veće boli od one kada roditelj izgubi svoje dijete? Neopisiva je to situacija u kojoj nam se javljaju tolika pitanja, u kojoj ćemo pitati Gospodina toliko puta zašto je to dupustio, zašto baš meni, njemu, mojoj obitelji i javlja nam se onda i ono temeljno pitanje u takvim trenucima: „Pa, dobro, Bože, što smo ti krivi?! Zašto?!“ A uz to koliko nam je god teško, nemamo niti jedan zadovoljavajući: „Zato!“ pa nam je još teže... Mogli bismo Gospodinu reći i kako je nepravedan, kako nema osjaćaja i slično, no dovoljan je samo jedan pogled prema Dovršitelju i Početniku naše vjere i već vidimo koliko nas Gospodin ljubi i da nas na ovom svijetu nije ostavio same, već je s nama u sve dane do svršetka svijeta.

O svršetku malo tko od nas voli razmišljati jer čovjek ne voli svršteke osim onih kada mu je u životu nešto teško, ali za lijepa životna razdoblja čovjek ne bi htio da ikada završe, a najviše njegov život jer je jednostavno u naravi čovjeka da postoji, da živi...

Pohodi Bog narod svoj!

Promatrajući druge religije, sve od kada čovjek zna sam za sebe, možemo vrlo lako primjetiti što je čovjek sve morao činiti da bi udobrovoljio svoga boga u kojeg je vjerovao, da bi ga uslišio, da bi mu izašao u susret... Morao je prinijeti tolike žrtve, morao je možda žrtvovati i sve ono najmilije što je u životu imao kako bi mu se želja uslišala. Gospodin gleda i čini drugačije. „Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali se nad njom i reče joj: Ne plači!“ Gospodin ponovno izgovara svoju riječ i čini čudo. „ I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: „Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!“ Tim činom uskrsnuća ovog mladića, Gospodin je potvrdio sve ono što je naviještao i pojavljuje se kao jedini koji u ruci drži konce života, ali i smrti. Sve je podređeno Njegovoj vlasti i zašto nam neke stvari dopušta u životu zna samo On...

Gospodin vraća radost

Koliku samo povorku tužnih događaja nosimo u svojem životu: od toga da nas je od nama dragih osoba rastavila sestrica Smrt, pa sve do toga da nas je netko i napustio, da nas drugi ne razumiju niti ne shvaćaju, možda smo ostali i bez posla i ne znamo kuda bi ili smo pali na ispitu za kojeg smo se tako dugo spremali i uložili toliko truda... Ali, Bože, zašto sve to?! I onda nam još dogodi da ostanemo i bez onog najdražeg u životu što smo imali ili koga imao... Tada nam je teško i čini nam se da je Gospodin daleko od nas, čini nam se kao da su nas svi napustili, ali Gospodin nas gleda i čeka... Čeka da mu dopustimo da uđe u tu našu žalosnu životnu povrku kako bi ozdravio sve naše rane, kako bi nam dao nadu, umnožio vjeru i usavršio ljubav! Bitno Ga je samo pustiti i tada Gospodin pohađa naš život i vraća mu toliko žuđenu radost, ali Gospodin čini čudo samo ako vjerujemo. Nema li vjere, onda se čudi našoj nevjeri jer sve Njegove riječi su Duh i život, a tako često ih odbacujemo. No, nemojmo se bojati teških životnih trenutaka, svi oni imaju svoj razlog zašto se događaju i zašto je nešto Gospodin dopustio. Samo nemojmo si dopustiti da u tim trenucima Gospodina izgubimo iz vida. Dajmo  Mu da se po toj našoj slabosti, po toj našoj životnoj poteškoći, Gospodin proslavi, a mi pak da se ojačamo u vjeri prema i u Gospodina da Mu je sve moguće!

I kako će to lijepo riječi blažena Majka Terezija: “Trpljenje, bol, neuspjeh – tek su Isusov poljubac, znak da si se toliko približila Isusu na Križu da te može poljubiti. Stoga budi radosna, dijete moje... Ne daj se obeshrabriti... uzvrati osmjehom... To je prekrasna prilika za tebe da postaneš potpuno, u cjelosti Isusova.“ Svojim je sljedbenicima dodatno objasnila: „Vaši su vam roditelji zacijelo davali poljupce kao pravi znak ljubavi. Ako sam ja zaručnica raspetoga, On me mora poljubiti. Naravno da će mi čavli nanijeti bol. Ako se približim trnovoj kruni, i ona će mi nanijeti bol.“ (M. Terezija)