Ne sudimo drugoga nego ga upoznajmo

Dvije osobe koje su nam „u središtu“ Došašća svakako su, u njegovom prvom dijelu, Ivan Krstitelj te u drugom Blažena Djevica Marija. Ono što povezuje jednu i drugu osobu je poslušnost, ali i podložnost Božjoj riječi koja ih poziva na promjenu načina života, poziva ih na obraćenje.

Prisjećam se jednoga predavanja na Fakultetu kada nam je profesorica podijelila papire. Kada ih je izvadila i rekla da ih međusobno podijelimo, prvo smo pomislili da nije možda neki kratki ispit. I bio je to ispit, ali ne znanja, već naše osobe. Koliko mi je ostalo u sjećanju, prvi zadatak je bio napisati loše osobine osobe koja sjedi ispred nas. Taj zadatak smo svi brzo rješili i nije bilo potrebno ništa prepisivati. No, iza ovoga zadatka došao je jedan malo teži. U njemu je bilo potrebno napisati barem tri pozitivine osobine osobe ispred sebe. To smo rješavali malo teže te je većina studenata ostala na površini dobrih osobina – od toga da osoba ima lijepu frizuru ili odjeću i sl., ali rijetko tko je ušao u dubinu svake osobe. Bilo je to teško napisati ne zato što bi mi bili zločesti studenti nego zato što osobu ispred sebe nismo poznavali ili se nismo potrudili upoznati ju kroz vrijeme studiranja.

Najprije upoznajmo jedni druge

I sam čovjek, koliko ga god poznajemo, za nas će ostati tajna ili, još jače, misterij. Ni sama znanost čovjeka još nije do kraja otkrila na fizičkom planu, a gdje je još onda čovjekov duh i duša. Jedan život ne bi nam bio dovoljan da to istražimo. Baš zato i zapanjujuće djeluje činjenica da si s nekime jako, jako dobar i ruku bi dao u vatru za nekoga, a onda „paf“! U nekim trenucima ne prepoznaješ voljenu osobu: prijatelja, brata ili sestru ili čak supruga ili suprugu. Onda se čuje ona poznata uzrečica: „Ovo se od tebe stvarno nisam nikada nadao!“

A kako ne bi ostali u vječnim iznenađenjima druge osobe, osobu drugoga prije nego li ju prosudimo pozvani smo najprije upoznati – najviše što možemo, a onda smo tek pozvani o njoj donijeti neki sud ili zaključak. „Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju.“

Nužno je da i sami budemo obraćeni

Ukoliko ima na sebi i nešto loše, nešto što bi ta osoba trebala ispraviti, možda smo baš mi poslani u njezin život da joj pomognemo na putu popravka određene mane ili slabosti. Kako bismo to mogli uopće i činiti, nužno je da i sami budemo obraćeni, odnosno da živimo novim životom koji smo primili na krštenju i kojeg smo još više produbili činom primanja sakramenta svete potvrde kada je na nas sišao „duh mudrosti i i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjega.“ Samo je pitanje koliko smo otvoreni tome Duhu kojim nas krsti Gospodin jer kada On uđe u naš život, uzima vijaču da pročisti svoje gumno, skuplja žito u žitnicu, a pljevu spaljuje neugasivim ognjem. Nije li onda žalosna činjenica da, makar čujemo Božju riječ koja nas poziva na obraćenje, opet kada izađemo iz crkve radimo po starom? Nije li žalosna činjenica da svaki put na svetoj ispovijedi obećamo da ćemo se popraviti, da ćemo se obratiti i ponovno griješimo? A Gospodin nam daje tolike šanse dok smo živi. Već nam ih je i dao nebrojeno mnogo puta da možda ni sami nismo svjesni te činjenice.

Zajedno se potičemo na život u dobru

Svi smo kršteni vodom na obraćenje i svaki dan pozvani smo se vraćati na onaj dan kada smo primili sakrament krštenja. Jer sakramente ne primamo iz običaja ili folklora ili zato što svi idu „na nešto“, već te sakramente koje smo primili: krštenje, potvrdu, pomirenje, euharistiju, ženidbu ili sveti red i bolesničko pomazanje – živimo. Upravo po njima postajemo živući znakovi i svjedoci za Gospodina u ovome svijetu kojem svakoga dana navješćujemo: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ A da to vičemo punim plućima, pozvani smo čuti Ivanov glas: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze“ jer to „što je nekoć napisano nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisma imamo nadu“.

Zato kroz idući tjedan i ne možemo jedni drugima zaželjeti ništa više ni manje nego da nam Gospodin svima dâ da budemo međusobno složni po Kristu Isusu jer jedino u susretu s drugim vidimo svoju veličinu i veličinu drugoga i kao vjernici zajedno se onda i potičemo na život u dobru kako bismo kroz idući tjedan jednodušno, iz jednoga grla, slavili Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Amen.