Na Gospodina možemo uvijek računati!

Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Gospodinove ili kako mi to volimo skraćeno reći – slavimo Tijelovo. Svetkovina je to koja se u Crkvi slavi već negdje od 8. stoljeća, a u ovom obliku u kakvom ju imamo danas pronalazimo ju u 13. stoljeću, kada je uvedena i svečana procesija u kojoj se u monstranci svečano nosi Presveto Tijelo. Prvotna ideja same svetkovine bila je samo promatrati Euharistiju – i kao nekada, tako i danas vrlo živo osjećamo da promatrajući Gospodina duša nam se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. No, kao što mi u ovoj crkvi promatramo Gospodina, tako i drugi promatraju nas: naše misli, riječi, dijela i propuste... I upravo tijelovskom procesijom želimo nakon ove svete mise pokazati svijetu u koga i u što vjerujemo i koga želimo svojim mislima, riječima i djelima pronijeti ne samo ulicama našega grada, već i širom svijeta, kuda god prolazili, kuda se god kretali. 

Donositi svima darove Duha

I sami smo u zadnje vrijeme svjedoci koliko je narod gladan, koliko voli slušati Gospodina i okupljati se oko Njega jer jedino nam On preko svoje riječi može donijeti toliko danas žuđeni mir, toliko žuđenu nadu u ono bolje sutra. To nam svijet ne može dati jer svijet se okreće, a križ i dalje stoji te nam se čini da toliko puta dođemo u puste krajeve života.

„Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.“ Toliko puta, poput apostola, i mi ostajemo prazni, kao da ovome svijetu nemamo što za ponuditi. Već smo duboko ušli u Godinu vjere u kojoj smo stalno zagledani u ljude koji vjeruju, koji su bili pravi svjedoci u vjeri – počevši od praoca naše vjere – Abrahama, preko svetoga Ivana Krstitelja, koji stalno upire svojim prstom u Jaganjca koji odnosi grijehe svijeta pa Blažene Djevice koju smo ovaj mjesec na poseban način častili i sve do blaženoga Alojzija koji se nije bojao ničega zemaljskog jer je bio zagledan samo u Jednoga – u Gospodina. I da u životu gledamo sve samo preko Gospodina, preko tog „filtera“ našega života, kako bi nam svijet u kojem živimo, mičemo se i jesmo, izgledao drugačije. Tada bismo svima donosili samo „darove Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost...“

Gospodin nas šalje jedne drugima

Iako nam se možda i čini, kao i apostolima, da smo u pustom kraju koji nema što za ponuditi, varamo se... Maloprije nabrojanih darova svijet je jako gladan. Jednostavno vapi za njima. I da jedne druge darivamo samo tim darovima, kako bi nam lijepo bilo! Ne bi bilo ni ratova, ni gladi ni žeđi, ni ogovaranja ni svađa ni prepirki ni oholosti... No, čujmo Gospodina: „Podajte im vi jesti!“ Možemo računati na njegovu pomoć, ali On šalje nas jedne drugima, šalje nas da vidimo što to svijet ima, kako bismo, to što svijet ima, mogli učiniti boljim i ljepšim.

A za to nam je potrebno samo jedno: vjera. I onda Gospodin čini čudo. Nikada nas ne ostavlja same: „Jer, evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ Stoga pazimo, da to vrijeme do svršetka svijeta, vrijeme „svoga proputovanja proživimo u bogobojaznosti jer znamo da od svog ispraznog načina života, nismo otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“

I za kraj, kažu neki kako ljudi od svih stvari na svijetu najviše vole digitrone. I koliki su nam dragi govori i činjenica da ih svaki od nas ima i u svojoj kući i na mobitelu. A volimo ih zato jer u svako vrijeme na njih možemo računati. No, kao oni koji vjeruju, ne zaboravimo da smo mi u ovaj svijet od Gospodina poslani da ovom svijetu damo hrane, damo samoga Gospodina na kojega možemo računati baš u svako vrijeme! I samo tada, u suradnji s Njime, od ploda rada naših ruku moći će drugi jesti i nasititi se. Jer, „zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”