Komadić zrcala i pšenično zrno

Profesor je završio predavanje i postavio uobičajeno pitanje: „Ima li pitanja?“
Jedan student upita: „Koji je smisao života?“ Neki koji su već bili na izlazu nasmijali su se. Profesor je podulje motrio studenta prosuđujući koliko je ozbiljno bilo njegovo pitanje. Shvatio je da je ozbiljno i rekao: „Odgovorit ću vam.“

Izvadio je iz džepa novčanik, uzeo komadić stakla veličine obične kovanice i nastavio: „Bio sam dijete za vrijeme rata. Jednoga dana na putu sam ugledao zrcalo zdrobljeno u komadiće. Sačuvao sam najveću krhotinu, to je ova. Počeo sam se njome igrati i iznenada bio zadivljen mogućnošću da uhvatim sunčevu zraku i bacim je u najmračnije kutove u koje sunce nikad ne dopire: u duboke jame, usjekline, skrovišta. Sačuvao sam taj komadić zrcala. Kada sam odrastao shvatio sam da to nije bila puka dječja igra, nego metafora onoga što se može postići u životu. Ja sam također komadić zrcala koje ne poznajem u njegovoj cjelovitosti, ali s onim što imam mogu poslati svjetlo – istinu, razumijevanje, spoznaju, dobrotu, nježnost – u najdublja skrovišta ljudskih srca i promijeniti bar nešto u nekome. Možda će i drugi ljudi vidjeti i učiniti isto toliko. Za mene je to smisao života.“

Čovjek se ostvaruje tek u drugome

Evanđelje o pšeničnom zrnu koje pavši umire i donosi rod pripada onom nizu lekcija iz evanđelja koje smo misaono preradili, ali koje svakodnevno teško savladavamo. Olovka je stvorena zato da piše. Istina, dok piše, ona se istovremeno i troši, ali zato je stvorena. Možemo se pitati zašto je čovjek tu? Mislim da je isti odgovor koji vrijedi i za olovku. Da se u ovom životu daruje i potroši. Svijeća služi zato da svijetli, ali istovremeno i gori. Čovjek koji se daruje istovremeno i gori, topi se kao vosak. Ali zato smo tu. Tek u drugome čovjek se ostvaruje, odnosno postaje ono što jest. Otac postaje otac i ostvaruje se kao otac samo ako se žrtvuje za obitelj, štiti ju, zarađuje, priskrbljuje itd. To uključuje dakle žrtvu i umiranje sebi. Ali to je logika (kršćanskog) života. Koliko vremena, energije i živaca izgubimo čuvajući svoje mizerne sebične interese. Sebičnjak je smiješna, ali i jadna figura. Da se razumijemo, nitko od nas nije imun od toga. Stalno tražimo neka svoja prava, nešto svoje… Stalno polazimo od sebe. Naš sustav/svemir nije ni heliocentričan, ni geocentričan, nego duboko egocentričan. Uvijek polazimo od sebe. Ja i ja. Kada si zadnji put razmišljao polazeći od drugih? Kada i gdje se to iskreno darivaš, a da nemaš u primisli svoju kalkulaciju? Znamo sami da sebičnjake nitko ne voli, a u konačnici nitko ih ni ne pamti. Pamtimo pogrbljene starice poput Majke Terezije. Istina, teško je ljubiti kao Krist, ali to je ideal od kojeg nikad ne smijemo odustati. Pomogla nam na tom putu Žena, koja je u životu živjela po toj logici pšeničnog zrna. Amen.