Izgrađujmo poniznost čineći dobro

Pri kraju liturgijske godine slušamo u evanđelju Isusove optužbe protiv pismoznanaca i farizeja. Isus veli: "Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli." Takvo breme sigurno nije od Boga. Jer Bog zapovijeda ono što je moguće, što je ostvarivo, što je čak lako; baš kao što sam Isus veli: "Jaram je moj sladak i breme moje lako!"

Židovi su u svojoj predaji imali preko šest stotina, što zapovijedi, što zabrana. Ako bi ih čovjek sve htio obdržavati, redovito bi u praktičnom životu upadao u tjeskobu. I sad se događa s pismoznancima ono što nije lijepo. Uporno opterećuju ljude i njihove savjesti da svaku zapovijed izvrše do u tančine, a u isto vrijeme svjesni su da ih ni oni ne obdržavaju. Upravo prema onoj poslovici: "Po tuđim leđima pedeset batina nije ništa." To je naravno i opomena za nas.

Veliki su ljudi i sveci bili veoma blagi prema drugima, a prema sebi veoma strogi. A u nas grešnika redovito se događa da veoma strogo određujemo što drugi treba učiniti, a u isto vrijemo kad smo mi sami u pitanju, tada imamo tisuće izgovora, opravdanja. Tada govorimo: Ovo, u mom slučaju nešto je posve drugo…

Koliko smo samo spremni isticati tuđe mane, pogreške, loše navike… Vrlo dobro znamo što bi trebao ovaj ili onaj član obitelji učiniti, što bi trebao ovaj ili onaj rukovodilac ili političar napraviti, itd… A naše namjere, postupci, želje, što o njima reći? Jesmo li zbilja uvjereni da je tu sve u redu?

Iz evanđelja Isus nadalje prekorava farizeje i pismoznance. "Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide." Bilo im je dosta da njihova nazovimo "pravednost" bude uočena. Molili su javno na trgovima, ponosno nosili vjerske znakove, pokazivali kako poste i daju milostinju. A sve to ponajviše radi toga da ih ljudi vide i da ih pohvale. A to je Bogu bilo mrsko.

Kako to mi radimo? Što je onda nama činiti? Naravno loše je upadati u samohvalu, loše je prikazivati se boljim nego što čovjek jest. Pa što onda? Skrivati svoja dobra djela? Ne nije potrebno. Nije stvar ni u skrivanju ni u pokazivanju. DOBRO VALJA ČINITI RADI DOBRA SAMOGA. Koji puta će to ostati nezamijećeno. Hvala Bogu. Koji puta to neće biti moguće sakriti. Opet - hvala Bogu. Jer, pravom kršćaninu je do dobra, a ne prvenstveno do vanjskog priznanja.

Blažena Majka Terezija jednostavno nije mogla sakriti požrtvovni rad svojih sestara. Postala je poznata u cijelom svijetu. Dobila je Nobelovu nagradu, ali uza sve to ostala je ponizna. Nije to činila radi Nobelove nagrade, nego ona je to činila iz ljubavi milošću Božjom. Evo još jednog primjera iz života: zar jedna majka želi doći u novine zato što cijelu noć bdije uz svoje dijete? Prava ljubav ne traži izvanjsku pohvalu. To je bit. To je i naš put. ČINITI DOBRO, VIDJELI TO LJUDI ILI NE VIDJELI, PRIZNALI TO LJUDI ILI NE PRIZNALI. Onda će nam dobra djela biti dobra i u Božjim očima…

U evanđelju nailazimo na Isusove riječi: Veli da ne smijemo dopuštati da nas zovu vođama, da nam se klanjaju, da nam govore počasne titule. Zatim zaključuje: "Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje biti će uzvišen." Onaj tko stvarno želi biti velik, neka bude svima poslužitelj. To je kršćanski. Ruku na srce, zar Bog koji je Bog nije takav? Bog je svijet i nas same stvorio radi nas.

Dao nam je zemlju da je sebi podložimo. Dao nam je sve i pokazao nam je primjer služenja. Nije nas ostavio, a mogao je dignuti ruke od nas. Konačno Sin je Božji "radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom". Uzeo je lik sluge. Ponizio sebe sve do smrti na križu. Isus se posvema stavio u službu našeg spasenja. I kako kaže poslanica Svetoga Pavla apostola Filipljanima. "Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom."

Isus nam je primjer. On nam je uzor. Njega slijedimo, njega nasljedujmo. Njemu se trebamo svidjeti. Pred njim postati ponizni, a on će tada ponizne uzvisiti. Naravno, Bog nas je već uzvisio priznajući nas - u Kristu - svojim sinovima i kćerima. Neka nam pomogne da ih budemo vrijedni svojim služenjem u jednostavnosti.