Ima li još mjesta divljenju i čuđenju?

Danas u prvom čitanju iz knjige o Jobu slušamo Jobovu jadikovku. Čovjek je pritiješnjen bolešću, nevoljom, smrću voljenih, bolovima, napose samoćom i besmislom. Svakodnevno mu iskustvo govori da je njegova radna i društvena produktivnost ovisna jedino o stanju njegova mesa - tijela. Kroz slijedeća poglavlja Knjige vidi se da su i njegov odnos prema Bogu, njegova vjera i smisao života jednako tako ovisni o snazi i učestalosti negativnih podražaja na njegove završetke živaca, o tome napada li nešto maligno njegovo tijelo i koliko mu je život donio radosti i užitka.

To je njegovo iskustvo, on posustaje pred okrutnošću života i postavlja pitanje: nije li vojnikovanje život čovjekov (neugodna i okrutna svakodnevna borba sa smrću, puko preživljavanje dok jednom smrt ne pobijedi, i ništa osim toga), i dani mu kao dani nadničara (kmeta koji danonoćno teško radi na tuđoj zemlji da bi imao jedva za preživljavanje)? Obratite pažnju na upitnik na kraju te rečenice. Događa se da ljudi uzmu ovu rečenicu i pretvore je u izjavnu i nepogrešivu: da, ljudski je život samo borba za život osuđenika na smrt i težak i beskoristan kao život kmeta. Ali to je pitanje! Job smatra da je odgovor na to pitanje "DA!", pa tako i argumentira.

Cijela knjiga o Jobu posložena je kao dijalog, najprije između ljudi, a onda između Boga i Joba. Pa tako i na ovo pitanje Bog neizravno odgovara u nastavku Knjige, a izravno u Isusu Kristu. Odgovara: "NE, NIJE!" Kažem, neizravno, jer Bog Jobu na optužbe odgovara tako što ga podsjeća na njegovu ograničenost, neznanje, smrtnost, gotovo ga proziva: "Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj ako ti je znanje sigurno." (38, 2.4) Nemamo ovdje prostora prepisivati ostale retke ovog poglavlja, stoga iskreno preporučujem da 38. poglavlje sami pročitate. Nadam se da će vam prigodom čitanja jasan postati jedan moj uvid:

Dok opisuje zemlju, nastanak svijeta, dubinu i širinu i visinu koje Job nikada neće shvatiti, Bog neizravno govori - sve je to tu jer je željeno! Plod je moje volje, namjere, slika je moga Života, moje Mudrosti i nakane pokrenute ljubavlju. Pa kao što to tu nije slučajno, usput i iz nekog božanskog iživljavanja, tako ni ti Jobe nisi. I ti si tu po mojoj želji, iz ljubavi, kao dar. I tvoj život ima izvor u mojoj ruci, "u dlanove sam te svoje urezao" (Iz 43), ili kako tu istinu opisuje Ps 139: "Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja (…) dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga." Taj Božji odgovor postat će izravan i očit u Isusu Kristu.

Slušamo u današnjem evanđelju, a i u onom prošle nedjelje, a i u onom iduće: Isus uči, oduševljava, liječi, oslobađa, oživljuje, jednom riječju - iskazuje ljubav! Utjelovljuje se, živi i umire jer: "Dragocjen si u mojim očima" (Iz 43). Čovjek je tu jer je u fokusu Božje nakane, brige i vrjedniji je od 40, 50, 60, 70, 100 godina koje će njegove stanice preživjeti u više ili manje nepovoljnom okolišu. Božji plan s njim i Božja briga i želja da živi idu šire i na jednu i na drugu stranu: u trenutak kada nastaje u dubini zemlje (utrobe), preko života u kojem više od životarenja želi ostvariti stvarni intenzivni obiteljski odnos Oca i sina, do trenutka kada se svojem Ocu vraća i gleda ga licem u lice u Vječnost.

Danas slavimo Dan života. I kad se na jednu stranu vage stavi ovaj govor koji se uz napor, vjeru i duhovni instinkt iščitava iz povijesti Spasenja, a na drugu opipljiv govor o razumljivim i opravdanim željama, metodama, epruvetama (ali uz previsoku cijenu koju plaćaju oni koji glasa nemaju!) ili nemogućnostima i nesposobnostima prihvaćanja dara života, je li u nama još uvijek prisutan onaj novi čovjek s krštenja, koji u daru života prepoznaje neopisivo i nepovredivo dostojanstvo i čudo?

Neka ovo razmišljanje bude poticaj na duboku zahvalnost za osobni dar života, za život onih koji su nam darovani i onih koji će nam tek biti darovani. Neka bude i skromni doprinos zadivljenosti i strahopoštovanju pred životom iz kojih je Crkva uvijek donosila sve svoje poticaje, odredbe i zakone, a u želji da skine veo s odgovora na pitanje: otkuda i zašto?