Evo sad je vrijeme milosno, vrijeme spasa!

Kada kažemo riječ „korizma“ prvo što nam pada na um jest odricanje, a onda nam se i s time javlja pitanje hoćemo li moći bez toga čega smo se odrekli ... Tu svakako vježbamo i svoj karakter, svoju osobu, no živjeti korizmeno nismo pozvani živjeti samo kroz četrdeset dana, već trajno. Jer kakva nam korist ako se trudimo kroz korizmu biti bolji, odricati se nečega i dijeliti to s drugima, a onda iza nje sve dalje krene po starom?

Prah si, u prah ćeš se i vratiti

Baš zato na početku korizme stoji pepeo, stvar koja nas vraća na naše početke, ali i na naš kraj. „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: tâ iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti“, kaže Gospodin čovjeku nakon što ga je suočio s posljedicama jedenja ploda sa stabla spoznaje dobra i zla. Podsjetio je Gospodin čovjeka da je na ovoj zemlji samo putnik prema „domovini na nebesima“ „gdje smrti više nema i gdje je radost vječna“. A kako i kojim putovima hodimo do te nebeske domovine, ovisi samo o nama. Cilj imamo: „Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ Hodamo li tim Putem u istini, bez maski, ulazimo u život. No zato je bitno obraćenje, potpuno skidanje staroga čovjeka i oblačenje novoga, Kristu slična, a „evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!“

Korizma označava pokret ili preobrazbu srca

Ljudsko tijelo mijenja se baš svakoga dana – neke stanice odumiru, druge nastaju. I danas nismo isti kao što smo bili jučer. Koliko smo se samo puta kroz svoj život obnovili – izvana! A iznutra? Počinjemo danas. A želimo započeti s jednim –izmom. Dvadeseto i dvadeset i prvo stoljeće stoljeća su koja su bila i još su uvijek obojana raznim –izmima, osobito na političkom planu. No, nama je danas zanimljiv jedan drugi –izam. A to je korizma. „Cor“ je latinska riječ koja označava srce. U slobodnom prijevodu korizma bi onda označavala pokret ili preobrazbu srca. Želimo se ponovno pokrenuti iznutra, ponovno u svom srcu želimo dati ono mjesto koje pripada samo i jedino Gospodinu. A naša srca uistinu puno toga prime kroz život – i lijepoga i teškoga, radosnoga i žalosnoga – i sve to pohranjujemo u svoja srca i tamo prebiremo.

Otac koji vidi u skrovitosti – uzvratit će ti

Iako većina ljudi želi u svom tijelu biti uspješna u sagorijevanju masnih naslaga, mi danas u svojim srcima želimo sagorjeti sve ono što nas smeta na putu prema Gospdinu jer „sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim.“ A kako ćemo to učiniti? „Posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje.“ I to samo zato kako bismo Gospodina upoznali kao onoga koji je „nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, onaj koji se nad zlom ražali.“ Kao takvoga spoznajemo ga u skrovitosti, u svom srcu – zato i ulazimo u korizmu da pokrenomo to svoje srce i „Otac koji vidi u skrovitosti – uzvratit će ti.“

Biti pravedan, dijeliti milostinju, moliti i postiti

Stoga i ovo razmišljanje o Božjoj riječi želimo završiti sa slikom „Pepelnica“ Carla Spitzwega. Klaun je to koji se povukao u osamu i razmišlja. Bez maske i u susretu sa Svijetlom svijeta, suočen je sam sa sobom. Maska je pala. I jasno se vidimo tko smo i što smo i što nam je činiti da se dignemo iz pepela: biti pravedan, dijeliti milostinju, moliti i postiti. Ali u skrovitosti! Svi ti čini usmjereni su prema bližnjemu, a preko njega prema samome Gospodinu! Stoga, budimo „klaunovi“, ali bez maske i donosimo u ovaj svijet radost i nadu koja pokreće ljudska srca prema Gospodinu. Amen.