Duše Sveti, razbij glinu mojih grijeha!

„Baš sam u „depri“! Grozno mi je. Sve je besmisleno. Nemam sreće u životu! Kada ću naći posao?! Ma, danas je teško naći pravog dečka/djevojku, bolje biti sam/a! Mene je strah veze! Volim svoju slobodu i točka! ...“  Kada iskreno promatramo život, možemo pronaći tisuću sličnih rečenica koje mnogi izgovaraju iz dana u dan poput papige. Rečenice koje ne daju mogućnost pozitivnog doživljaja života. Često puta su izraz nutarnjih strahova i nesigurnosti.  A danas nam Isus kaže: „Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši“. Opet znamo, nije dovoljno da se izgovori nekome ovakvu ili sličnu rečenicu da nestane strah i uznemirivanje srca. Patnja ostaje tu, vidljiva ili skrivena. Kako dalje?

Bog nam daje sredstvo za mir usred patnje

Danas nam Isus neizravno govori o križu: ostavlja nam svoj mir, ali u cijeni njegovog bolnog odlaska iz ovog svijeta. Danas možemo čitati te njegove riječi izgovorene prije žrtve križa i zapisane poslije uskrsnuća. Svojom smrću na križu on je pobjedio smrt i strah. On nam ne daje mir kao što svijet daje, nego nam ga daje prolazeći kroz patnju i poniženje: na taj način je pokazao svoju milosrdnu ljubav prema ljudskom rodu.

U životu nas ljudi patnja je neizbježna, od dana kada je grijeh ušao u svijet. Ponekad je to tjelesna patnja, ponekad moralna ili duhovna patnja, bilo zbog nekog razočaranja ili gubitka ljubljene osobe, bilo zbog razloga spomenutih na početku. No, Bog nam, u svojoj neizmjernoj ljubavi, daje sredstvo za mir usred patnje. Znamo ipak da postoji neprijatelj koji se neprestance suprostavlja tom miru, koji nam uznemiruje srce: to je naš strah. „Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši“. Učenici ne strahuju zbog mira koji daje Isus, nego znaju da je to oproštajni dar: „mir vam svoj ostavljam“. Jasna je rečenica i daje do znanja da Isusova prisutnost, kakvu znaju apostoli, pripada polako prošlosti. 

Na križu je svaka ljudska patnja iskupljena

Ono što prijeti Isusovom miru u nama je povjerenje koje stavljamo u svoje ljudske i prolazne sigurnosti. Imamo obično neka svoja pravila kojima ograđujemo naš duhovni život. Često puta određujemo na kojim područjima i kada trebamo Boga zazvati, ali i na kojim područjima želimo sami bez Boga. Mogu se čak dogoditi neki strahovi zbog toga što znamo da nas Bog prati i gleda u nekim situacijama. No, Isus uvijek nađe načine da sruši te naše nepotrebne barijere – ako ga pustimo. Poziva nas na ono važno: ljubav! Ljudska patnja koja se predaje Kristovoj ljubavi i patnji i postaje žrtva koja nas izbavlja od zloga i od grijeha. Na križu je svaka ljudska patnja iskupljena. 

Jedan nepoznati duhovni pisac iz drugog stoljeća stavlja u Isusova usta ove riječi: „Pogledaj na mome licu uvrede koje sam dobio radi tebe kako bih te ponovno stavio u prvotni raj! Pogledaj na mojem obrazu tragove udaraca koje sam trpio kako bih vratio izgubljenu ljepotu na tvome licu! Pogledaj na mojim leđima posljedice bičevanja koje sam primio kako bih preuzeo teret tvojih grijeha na svojim leđima. Pogledaj moje ruke koje su bile čvrsto pribijene na drvo križa zbog tebe koji si odbio ispružiti ruke onome koji trpi i koji vapi za pomoć.“

Bogatstvo u nama zatrpano glinom

Jednu važnu stvar valja istaknuti još iz ovog evanđeoskog odlomka, a sažeta je u ovoj rečenici: „Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“. Nemojte se ljutiti što ću tumačiti ovo bitno Isusovo obećanje ovom pričom.

Godine 1957. grupa budističkih redovnika morala je premjestiti glineni kip Buddhe kojeg su jako štovali u svome hramu. Gradnja nove autoceste kroz Bangkok zahtjevala je takav zahvat. Kada je dizalica iskopala težak kip, došlo je do mnogih oštećenja. Kiša koja je krenula padati još je pogoršala ovaj težak pobožan posao. Poglavar hrama je odlučio vratiti kip na svoj temelj, pokriti ga i čekati bolje vrijeme. Noću ide provjeriti sigurnost Buddhinog kipa uz svjetiljku koja mu je pomogla otkriti neobičan sjaj na kipu. Izbliza shvaća da se ispod gline nalazi nešto drugo. Čekićem je polako počeo razbijati glinu. Nakon nekoliko sati pred njim se nalazio Buddhin kip, ne više od gline, nego od čistog zlata. Povjesničari smatraju da su redovnici iz Siama – shvativši da će njihova zemlja pasti u ruke neprijatelja – odlučili pokriti svoga vrijednog Buddhu u debelu glinu. Svi su redovinci tada bili ubijeni, ali nitko nije otkrio tu tajnu sve do 1957. godine.

Kakve veze ovo ima s Isusovom: „Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“?

Evo kratko i jasno: i mi smo često puta poput glinenog Buddhe. Malo po malo i (ne)svjesno puštamo da nas prikrije tvrda i gusta glina strahova, sumnji, želje za vlašću, prenaglašenog materijalizma, udaljavanja od Boga i njegove Crkve, gubitka smisla našeg boravka na zemlji... A ispod se nalazi blago Kristove ljubavi, sama bit i prava slika našeg života. Koje li bogatstvo u nama! Duh – Branitelj – Tješitelj je taj koji čekićem svoje svjetlosti razbija tu tvrdu glinenu ljusku i korak po korak otkriva nam – pojedinačno pa onda i Crkvi – blago koje nosimo i o kojem nam je već Isus govorio. Imamo još toliko toga lijepoga za otkrivati, shvaćati, doživjeti!  

Sestro i brate, neću više pisati jer idem reći Duhu Svetom – po zagovoru svibanjske Kraljice – da svojim čekićem razbije glinu mojih grijeha da napokon vidim Božji sjaj u meni! A kamo ideš ti nakon čitanja ovoga? Čovječe, ne ljuti se, samo pitam!