Čovjek drugačiji od ostalih

Naš odnos prema Ivanu Krstitelju je gotovo povezan s danima kada Crkva slavi njegove rođendane (rođenje po tijelu 24. lipnja i rođenje za nebo – mučeništvo 29. kolovoza). Ipak nam liturgija nudi mogućnost da se malo zadržimo na njegovoj ulozi u ovom svetom vremenu adventa. Naime, Ivanovo djelovanje povezano je s početkom Isusovog djelovanja. Marko ne započinje svoje evanđelje Isusovim rodoslovljem, nego pozivajući se na riječi proroka Izaije – iz današnjeg prvog čitanja – prikazuje lik Krstitelja. No, tko je taj radikalni prorok?

Ivan je bio izvanredan prorok

Evanđelje nam ne prikazuje previše portret Krstitelja. Imamo tek nekoliko riječi o njegovom izgledu i prehrambenoj navici: “Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom” (Mk 1,6). Ovaj opis nije bez razloga. On ga povezuje s prorokom Ilijom za kojeg se kaže da je “bio čovjek u kožuhu i s kožnim pojasom oko bedara.” (2 Kr 1,8). Ivan nije bio čovjek kao ostali. Prikazan nam je kao izvanredan prorok. Živio je u pustinji, u mjestu koje podsjeća na vrijeme susreta s Bogom i hoda izraelskog naroda prema obećanoj zemlji. Njegova “dijeta” i proročki stil života posebno privlače pozornost njegovih suvremenika i pozivaju ih na pronalaženje Boga preko direktnog kontakta s njegovim stvorenjem. Daleko od gradova i korumpiranih političkih struktura, Ivan je živio u skladu s prirodom. Njegova radikalna poruka privlačila je mnoštvo koje je k njemu hrlilo.

Kraljevstvo je Božje započelo

U ovom vremenu, liturgija nam nudi lik takvog proroka koji je posebno kritizirao sustav svog vremena. Po krštenju koje je “besplatno” podijelio za oproštenje grijeha, Ivan se jasno suprotstavio tadašnjem političkom i religijskom sustavu u jeruzalemskom Hramu. Naime, u to vrijeme oprost grijeha povezan je s hodočašćem u Hram, kupnjom životinje za žrtvu i raznim darovima. Hram je bio velika ekonomska institucija za religiju. No, Ivan svojim krštenjem nudi ljudima izravan pristup spasenju tj. izravan odnos s Bogom za oproštenje grijeha.

I nije birao riječi! Usudio se jasno i javno kritizirati religijsku vlast farizeja i saduceja koji su bili suradnici imperijalne vlasti: “Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe?” (Mt 3,7) A mnoštvu: “Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.” (Lk 3,11) Pristao je čak krstiti carinike, koji su smatrani kradljivcima naroda u ime političkog sustava. No, oni su se morali odreći uzimanja više nego što je potrebno. Tu je obraćenje u smislu zauzimanja za pravednost. Nadalje, krstio je vojnike, čuvare korumpirane vlasti i ugnjetavatače naroda, ukoliko se odreknu nasilja nad ljudima: obraćenje u smislu zauzimanja za nenasilje (usp. Lk 3,12-14). Slijedeći Ivana Krstitelja, vojnici postaju nenasilni, a carinici postaju pošteni građani. To je u tadašnjem kontekstu svijet naopako… Kraljevstvo je Božje započelo.

Isus nastavlja radikalno proročko djelo

Taj radikalni duh Ivana Krstitelja nastavljat će se i nakon njegove smrti do te mjere da će se Herod začuditi: “Uskrsnu Ivan kojemu ja odrubih glavu” (Mk 6,16). Naime, Isus nastavlja radikalno proročko djelo Ivanovo. Obojica imaju vrednote pravednosti, oproštenja, autentičnosti, a povrh svega, ljubavi. Jasno, takvi proroci će uvijek doživjeti prividan neupjeh i biti ubijeni upravo zbog toga što jasno kritiziraju postavljenu nepravednu vlast.

Čemu čitavo ovo tumačenje? Naše suvremeno društvo više nego ikad čezne za Ivanovim duhom i glasom da se nanovo probudimo, da okončamo teret nepravde. Glas koji budi pozaspale koji žive u mentalitetu: “meni je svejedno, to se mene ne tiče, bitno da imam svoje, nek se drugi bave politikom, čemu toliko štrajka”… Krstitelj je ukazao na licemjerje, krađe i nasilje učinjene narodu sa strane političkih vladara i onih koji su surađivali s njima. Prijatelji, advent je upravo vrijeme koje poziva da živimo poput ovakvog proroka koji se ne boji ukazati na političke, ekonomske i religijske skandale u društvu i tek poslije možemo ispravo ponuditi oproštenje, govoriti o podijeli dobara i radikalnoj solidarnosti. Imamo li snage živjeti tako? Odgovor je sasvim osoban!

Evanđelje = radosna vijest

Današnji evanđeoski odlomak upravo je početak evanđelja po Marku. Stručnjaci biblijskih znanosti tvrde da je ovo evanđelje prvo napisano, tj. najstarije evanđelje. Ovaj je tekst upravo inovativan jer jasno zacrtava ono što će postati po sebi temeljni putokaz za kršćansko djelovanje: Evanđelje. Riječ evanđelje (εὐαγγέλιου) znači “radosna vijest”. Prva rečenica svetog Marka daje dakle sažetak svega ostaloga: “Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.” (Mk 1,1). Isusov duboki identitet je ovdje odmah objavljen čitatelju. S druge strane, s obzirom da nam ovaj tekst ne tumači po čemu Isus jest Krist ili Sin Božji, čitatelj bi trebao nastavljati svoje čitanje kako bi razumio tu početnu tvrdnju. Nameće se pitanje: po čemu je ovaj tekst radosna vijest u svijetu u kojem imamo previše vijesti, i to jako loših?

Evo nekoliko elemenata iz Evanđelja po Marku koji zaista čine ovaj tekst radosnom viješću: čudesa i egzorcizmi koje je Isus učinio kod Marka su znakovi Boga koji ima sućut i koji dolazi pomoći isključenima i bolesnima; Markov Isus svojom radikalnošću krši društvene i religijske “norme” svog vremena. Stavlja veliki upitnik pred religijske i političke institucije, posebice Hrama, kako bi stavio čovjeka sa svojim konkretnim životnim problemima u središte zbivanja; prispodobe koje je Isus upotrijebio radosne su vijesti jer omogućuju razumijevanje Kraljevstva Božjega u jasnom i prisupačnom jeziku. To Kraljevstvo nije utopija jer s Isusom započinje gradnja novog i boljeg svijeta; skupina Isusovih učenika je otvorena, premda ima jednu jezgru dvanaestorice. Ali čitatelj Evanđelja po Marku pozvan je poistovjetiti se s tom skupinom i pridružiti joj se. Radosna vijest jest u tome da možemo i još danas biti Isusovi učenici; na kraju, radosna vijest po Marku na paradoksalan način se nalazi u muci i križu Isusovom. On umire zbog religijskih i političkih autoriteta svog vremena. I danas i dalje umire tamo gdje se vjernici ne angažiraju za opće dobro, tamo gdje ostaju ravnodušni, tamo gdje ne zrače radošću zbog ove vijesti. No, ta njegova smrt nema posljednju riječ. Njegova smrt upravo otvara vrata životu. Ima li radosnije vijesti?