Čisti odraz Gospodinove ljubavi

Vratimo li svoje misli sedam nedjelja unatrag, kada je i započelo uskrsno vrijeme, teško nam se možda prisjetiti na što nas je sve Gospodin poticao kroz proteklo razdoblje. Nakon noći Velikoga petka i tame groba Velike subote, dolazimo do nijemog svjedoka uskrsnuća: odvaljenog kamena s grobnih vratiju. Već sljedeće nedjelje javlja se i sumnja u Gospodinovo uskrsnuće: „...blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Zatim nas je Gospodin pozvao da svoje životne mreže napokon bacimo na drugu stranu svoje lađice, svojega života, kako bi u njima moglo započeti nešto novo te kako bi hrabro i odvažno mogli slijediti Gospodina, Dobroga Pastira. 

Posljednje dvije nedjelje slušali smo navještaje Evanđelja koji su nas poticali na međusobnu ljubav jer upravo je to životna stvarnost po kojoj će nas drugi u ovome svijetu prepoznati kao Gospodinove učenike. A tu ljubav toliko tražimo i od Gospodina i od drugih, a toliko smo škrti u davanju svoje ljubavi i Gospodinu (pa mislimo da je daleko od našega života) i svojim bližnjima (pa na bjelini njihova života vječno tražimo neku mrlju). No, kod ljubavi postoji i jedan nepisani zakon: ne mogu tražiti drugoga da me ljubi i tražiti od Gospodina ili drugoga svu ljubav ovoga svijeta, ako ju i sam ne dajem.

I kao što različite službe u našemu gradu prepoznajemo po vanjštini, po uniformi tko kakvu nosi, tako se i čovjek vjernik prepoznaje samo po ljubavi koja je njegovo životno odijelo, životno načelo po kojemu živi i po kojemu se ravna.

Nemjerljiva ljubav majke

Govoreći o ljubavi, na današnju nedjelju, drugu nedjelju u svibnju kada slavimo i Majčin dan, nikako ne možemo zaobići ni osobe koje su u nas uložile toliko truda, toliko svoje ljubavi... To su naše drage majke pod čijim smo srcima stasali kroz dugih devet mjeseci. Iza svih mogućih iščekivanja, došao je i trenutak rođenja i trenutak kada je novoga, maloga čovjeka bilo potrebno i podići na dvije noge. Koliko li je samo u tim svim trenucima bilo i plača i žalosti i radosti i nadanja. Toliko su puta naše majke bile pred zidom i nisu znale kako i što dalje, toliko puta smo im u životu potjerali i suzu na oko, a naše majke i dalje su bile s nama strpljive, podizale nas i bodrile na našem životnom putu. Koliko li je svaka naša majka u sve nas uložila truda, napora, ali i ljubavi, zna samo dobri Bog koji im je u tom davanju nama bio i izvor i snaga, ali i inspiracija.

Uistinu ljepšeg trenutka, od trenutka začeća, trenutka kada počinje novi život, na ovome svijetu jednostavno nema. U tom trenutku mali čovjek postaje jedno sa svojom majkom i uz njezine, uzima i osobine svojega oca. Trenutka krštenja, trenutka kada je u našim vjerničkim životima započelo nešto novo, rijetko se tko sjeća. I krštenje koje smo primili „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ bilo je naše novo rođenje, rođenje za nebeski život. I baš po sakramentu krštenja postali smo jedno s Gospodinom: „da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.“ I ta nebeska ljubav, ljubav Oca, Sina i Duha Svetoga, na tako otajstven, a opet na tako realan način, očituje nam se na svetoj misi: „Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“

Vinimo se sigurno prema Gospodinu!

Baš po tom Gospodinovom očitovanju na svetoj misi, čovjek vjernik ima najizvrsniji poziv na ovome svijetu: postaje i ostaje znak Gospodinove prisutnosti u ovome svijetu. Postaje znak u ovome svijetu da Gospodin nije dalek, nego bliz, da je Emanuel – Bog s nama! Samo toga budimo svjesni i vjerujmo jer ćemo samo tako moći sačuvati mir i jedinstvo s Gospodinom i jedni s drugima.

I, kako mi je nedavno pričao jedan prijatelj iz srednje škole, kabinsko osoblje aviona prolazi tečaj (CRM) koji u sebi razlikuje tri bitna koraka: svjesnost, uvježbavanje i usavršavanje te nadogradnju prije stečenog znanja. Ukoliko negdje netko u nekim od ovih koraka „nije doma“, dovodi u pitanje ne samo svoju sigurnost, nego i čitavoga aviona. A kako bismo se mi sigurno vinuli prema Gospodinu, budimo svjesni tko smo i što smo te da je Gospodin uvijek uz nas. U tome se vježbamo i usavršavamo u svakom trenutku svojega života, a samim time se i nadograđujmo, jer uvijek možemo bolje! Samo tada moći ćemo biti čisti odraz Gospodinove ljubavi u ovome svijetu koja nikada ne prestaje. Amen!