Budimo plodna loza!

Prošlu smo nedjelju bili na pašnjaku s Gospodinom, kao njegove ovce koje on brižno vodi i čuva. Danas nas isti pastir vodi u vinograd da nam pokaže bogatstvo i veličinu njegove ljubavi prema nama. "Ja sam istinski trs", kaže Isus, "a Otac moj – vinogradar… a vi ste loza", kaže on svakom čovjeku. Koje li svete obitelji - trs, vinogradar, loza: zajedništvo Oca, Sina, Duha i nas ljudi. Zato smo danas posebno upozoreni. Ako loza na trsu ne donosi roda Otac ju siječe i baca u oganj. Drugim riječima, ako naš život ne daje nikakav plod, pa makar taj život bio pun lijepog i zelenog lišća, Otac nebeski nema drugog izbora nego da ga siječe. To je možda radikalnost koja plaši.

Svatko može učiniti nešto vrijedno od svog života

Međutim, kada primamo dar života pozvani smo oploditi ga jer je naš život nama samima dar. Zar nije sama narav života u tome da se razvije, da napreduje? To vrijedi kako u bračnom životu, tako i u duhovnom pozivu. Bez obzira na naš životni poziv i stalež, Bog želi za nas i od nas plodnost. I radost vinogradara će svakako biti velika ako vidi da njegova djeca donose ploda kroz razna dobra djela na zemlji. A mogućnost odbacivanja neplodnih loza će biti samo kod onih koji su se temeljno opredijelili protiv Boga, protiv plodnosti, protiv sebedarja, protiv svake vrste žrtve… Nadajmo se da toga neće biti u posljednji dan! Jer svaki od nas može učiniti nešto vrijedno od svog života, pa makar dao žednome čašu hladne vode u ime Isusovo. I na kraju, bit će onih – i to je svatko od nas – koji su unatoč svojim nedostacima živjeli za druge, tražeći sreću i zadovljstvo drugih, svojih bližnjih, poznatih i nepoznatih, dajući svoje vrijeme, svoju molitvu, svoj novac, svoje prijateljstvo, svoju ljubav onima kojima je potrebno. I na taj način je naš život stavljen u znak plodnosti, unatoč njegovim slabostima i nevjerama, ali noseći ukusno grožđe, oduševit će srce nebeskog Oca u trenutku berbe. No, strpljivo, jer nije još trenutak berbe!

Otac nam uvijek želi više i bolje!

Današnja prispodoba donosi još nešto važno što valja pamtiti zauvijek. Čujemo od samog Isusa da ukoliko Otac nebeski vidi da su plodovi koje dajemo dobri, i dalje se brine obrezanjem jer dobro zna koji su naši talenti i sposobnosti, s jednim jedinim ciljem da donosimo još boljeg roda: “a svaku (lozu) koja rod donosi čisti da više roda donese”. To je veličina Oca koji se ne zadovoljava minimalnim, nego nam želi uvijek više i bolje! Više puta ćemo u našem životu osjećati kako Bog čisti razne segmente našeg života. To je bolno, jako bolno, ali na koncu uvijek vidimo plodove radosti i ispunjenja. I svatko od nas ima priliku prolaziti kroz škare Vinogradara. Oholima, sebičnima, onima koji su previše svjesni sebe, Gospodin udjeljuje ponekad trenutke poniženja da dođu k sebi, da se saberu. Onima koji misle da su iznad drugih, da vrijede više od drugih, da je njihovo uvijek ispravno, Gospodin daje neke neuspjehe da se smire. Lažljivcima daje (ne)prilike da se pobrkaju u govoru, da se na taj način razotkriju i oslobode laži. Škrte udara povremenim financijskim neuspjesima da shvate da nije sve u novcu. Lijene udrzma. Bludnicima uskraćuje priliku za ostvarenje njihovih požudnih želja da ih obrati. Posesivne razoruža. Na svakome Gospodin vrši obrezanje upravo kod onog grijeha koji najviše prevladava i tako Gospodnji vinograd postaje ljepši, a naši životi – oslobođeni oholosti – dožive spasenje.

Sve je ovo moguće ukoliko čovjek dozvoli Vinogradaru da radi svoj posao. Da se brine, da očisti, da uredi itd. Poziv je upućen našoj poniznosti, našem strpljenju, našoj hrabrosti, našem povjerenju u Vinogradara. Jer upravo zbog tog što nas neizmjerno ljubi, Bog nas "ne pušta na miru". Čisti lozu, baca ono loše, iako nas to boli, nema veze, trebamo izdržati ako želimo donijeti roda. Gospodin nas dobro poznaje, zna kojim putem možemo ići i ostati poput ljudi bez cilja, bez nade, bez ploda. No, sanja ono najbolje za nas. Isus još ističe u svojoj prispodobi – i to je jako bitno – da nijedna loza, bez obzira na njezine kvalitete, “ne može donijeti roda sama od sebe”. Sama od sebe, dakle, ako ne ostaje na trsu, nema života, nema roda. Tim slikovitim govorom Isus tvrdi da čovjek ma koliko pametan bio, koliko god odbaren bio, ako ne ostane u Kristu ne može donijeti plodove koji traju, tj. plodove vječnosti.

On je naša snaga!

Uzmimo primjer tzv. “kršćanske” obitelji kojoj kršćanska vjera nije bitna. Što se može dogoditi toj obitelji? Dogodit će se slijedeće: roditelji će htjeti da njihovo dijete doživi neku zemaljsku sreću, najveću moguću. Htjet će da njegovi školski rezultati budu dobri, da može kasnije imati dobar posao, da mu ne nedostaje novca… i sve je to hvale vrijedno. Možda će htjeti i da se bavi nekim sportom, hrabro i ustrajno kako bi tjelesno zdravo i skladno rastao… i ovo je pohvalno. Isto će ga poticati na čitanja raznih dobrih knjiga, gledati dobre filmove i dobre kazališne predstave za kulturno obogaćenje koje je više nego dobrodošlo. Moram priznati, sve je pohvalno i savršeno, i potpuno to podržavam. Vjerojatno će se i pobrinuti da dijete postepeno prisvoji vrline poput iskrenosti, pristojnosti u društvu… I to je jako jako jako pohvalno. I tu neće nedostajati određeni plodovi u takvom životu.

Međutim, kada kuca na vrata trenutak kušnji, kada dođe vrijeme starosti, bolesti koje ne zaobilaze to tijelo, s neminovnom najavom smrti koja je uvijek u blizini; ako je to dijete raslo bez veze s velikim otajstvom blizine Boga koji prati čovjeka sa svom svojom ljubavlju, koji ga podržava u raznim poteškoćama; ako nikada nije čulo za svoju vječnu sudbinu tj. pripadnost Bogu i sreću koja ga čeka na kraju zemaljskog putovanja… Kako će takvo dijete – kasnije odrastao čovjek – pronaći hrabrost, povjerenje i snage da izdrži sve do posljednjeg trenutka u pouzdanju, a da strah ne prevlada i preplavi njegov život? Čovjek koji je lišen ili koji sebe lišava duhovne dimenzije, ostaje osakaćeno i ograničeno biće, daleko dramatičnije nego da ima neke fizičke poteškoće. Zašto? Jer ne vidi smisao svoje egzistencije; ne zna joj konačni cilj. On je kao “obješen” u svemiru ili vidi samo kaotični put kojim hoda i koji mu polako propada pod nogom. Najsiromašniji ljudi nisu baš uvijek oni za koje mi mislimo da jesu. Ima djece kojima je sve dano, a koji opet nose rizik da postanu čudovišta oholosti i ispraznosti. I njihova krhkost se postepeno očituje što više napreduju kroz život i tada shvaćaju da čovjek ne može upravljati životom kako hoće, nego je život dar koji primamo. A onaj koji zanemaruje Darovatelja, ruga se samom daru. Treba služiti tom daru - životu, a ne posjedovati ga. Na času smrti – koju ćemo svi doživjeti, to je svakako sigurno – najbolji plodovi ljudskog odgoja imat će smisla samo ukoliko su bili prožeti Bogom, ukoliko su crpili svoje snage u Gospodinu bez kojeg ne možemo apsolutno ništa. Ako ostajemo u njemu, mir i radost će uvijek biti u našim srcima. Naš život mora biti u i po njemu jer je On naša snaga. Samo tako može berba biti plodonosna i puna radosti.
Pratio nas zagovor svibanjske Kraljice!