Božja mreža apsurda

Svatko od nas ima neki svoj pogled na ovaj svijet koji nas okružuje i svatko od nas želi ovaj svijet učiniti ljepšim i boljim mjestom za život. Jedno od mjesta koje često posjetimo, kako bismo vidjeli što se događa u svijetu, svakako je Internet. Postao je to teren bez kojega nam je danas život teško (nemoguće) zamisliti. I dok nam je prije samo par godina bilo važno da nam je baterija na mobitelu puna, danas nam je još veći „šok“ ako nam mobitel nije stalno povezan na Internet. Zanimljiv bi bio i doslovni prijevod te riječi na hrvatski jezik – (iz)među mreže. U to „međumrežje“ su se mnogi „uhvatili“ i međusobno povezali. I da nam nije te mreže sada ne bismo mogli pristupiti ovoj Internet stranici i čitati sadražaj koji nam ova stranica nudi. I to je samo jedna od mnogobrojnih ponuda. Za koji terenutak možda ćemo otići na koju drugu Internet stranicu i tamo pronaći nešto sasvim suprotno – možda koju vijest iz svijeta ili ćemo s nekime zaigrati koju igricu ili ćemo se možda jednostavno nekome javiti na koju od društvenih mreža... Internet ponude su uistinu raznolike, koji puta toliko apsurdne. Na tako velikom prostoru imamo pristup tolikim malim informacijama koje su nam potrebne u nekom trenutku.

No danas se ne želimo uhvatiti samo u mrežu Interneta. I Gospodin je bacio danas (ponovno :-)) svoju mrežu apsurda. Možda nam baš koji puta zbog toga i nije do kraja jasan. Ali to nije razlog da zbog toga odmah odustanemo, već nas to potiče da zaronimo još malo dublje, da otkrijemo pravo bogatstvo Božje riječi koja nam se danas nudi. Mala grana koju Gospodin sadi na najvišoj gori i od koje će narasti najveće stablo, visoko drvo koje Gospodin ponizuje, a nisko uzvisuje; zeleno drvo koje suši i drvo suho kojem daje da rodi... Pravednik koji donosi rod i u starosti, sočan i pun svježine... Naseljeni u tijelu, iseljeni od Gospodina, vjera i gledanje, dobro i zlo...  I zadnja mreža Božje riječi: najmanje sjeme na zemlji i nešto što je iznad sve zemlje: Kraljevstvo nebesko. Nešto najmanje na ovoj zemlji i nešto najveće čemu se nadamo. I nešto najzanimljivije: sve čini Gospodin, a mi pak u Njegovim činima ostajemo začuđeni, baš kao i sijač koji baca sjeme: raste, a ni sam ne zna kako. Danas znamo dati odgovor kako raste sjeme – imamo mogućnost to vidjeti, ali opet ne možemo vidjeti sve do kraja. Jedini koji sve, ali baš sve proniče, jest Gospodin. On je onaj koji daje da sve raste. A za rast u tom svijetu potrebno nam je samo jedno. 

Tu se živi ona „ludost“ evanđelja

„Ljubav, u mom svećeničkom životu, za mene znači davanje – kad potpuno zaboraviš sebe. Što čovjek više zaboravi sebe, to više ljubi. Bog je, rekao bih, posve na sebe zaboravio – jer nam je sve dao. Unatoč našoj nezahvalnosti, On ipak daje, neprosušno daje. Za mene je to veliko otajstvo. Bog daje i dajući prašta i dajući čuva. Ljudski se to može teško opisati. Ako isključiš bližnjega, onda ne možeš ni znati što je to ljubav. (...) Nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu – to je ruglo. To je izrugivanje. Ljubav je najčišći silogizam (zaključak) na svijetu – gdje u pretpostavci, tvrdnji i zaključku stoji Bog je ljubav“ (o. Ante Antić).

Ta Božanska ljubav mreža je koja čeka da bude bačena sa barke našega života u more ovoga svijeta. Iako ćemo čitajući članke po Internetu možda dobiti dojam da je u svijetu započelo biti sve tako loše, da sve ide negdje u krivom smjeru i da više ništa nema smisla, čovjek vjernik se tu ne zaustavlja. On se ne prepušta očajanju, on baš tu vidi svoju priliku za djelovanje: „Ne dajte se pobijediti zlom, nego dobrim svladavajte zlo“ (Rim 12, 21). On je taj koji ovaj svijet čini ljepšim mjestom za život. Jer „mali“ ljudi činili su velike stvari. Možda ih nitko tada nije ni vidio, možda se to ostatku svijeta činilo „ludim“ ili tako svakodnevnim... I tu je taj Božji apsurd, tu se živi ona „ludost“ evanđelja: Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog ...”(1 Kor 1,26-29). No, svi ti „mali“ ljudi hranili su se svakodnveno sa stola Božje riječi, sa stola sa kojega nam se daje Život za život – Presveta Euharistija, sam Gospodin. Sa ta dva stola svake nedjelje skupljamo sjemena koja ćemo kroz idući tjedan bacati u srca onih koje ćemo susretati, jer „Ne ću da moji dani proteku/Mračni u tihu lijuć se rijeku/Vječnosti./Putove moje pjesan nek prati/Orla, što s plamenim suncem se brati./Kuda koracam,/Hoću da bacam/Snopove zlatne svjetlosti“ (Izidor Poljak).