Bog je Ljubav

Dragi mladi, danas započinjemo Sveti tjedan sjećanjem na trijumfalan Kristov ulaz u Jeruzalem što se dogodilo upravo u nedjelju prije njegove Muke.

Ponizan i blag kralj

Gospodin Isus, koji se uvijek protivio svakoj manifestaciji i koji je pobjegao kad ga je narod htio proglasiti kraljem, danas dopušta da ga vode u slavlju. Sada, prije svoje smrti, dopušta da mu javno kliču kao Mesiji jer će upravo po smrti na križu biti u punom smislu Spasitelj, Pobjednik i Kralj. Danas On dopušta da ga narod priznaje kao kralja, ali kao kralja s posebnim oznakama: on je kralj ponizan i blag koji ulazi u Jeruzalem jašući na magaretu i tu će svoje kraljevsko dostojanstvo priznati samo pred sudom, a dopustit će da i na križu bude natpis koji ga označuje kao posebnog kralja. 

Ulazak u Jeruzalem je tako spontana počast od ljudi Njemu koji po muci i križu ide u susret punom očitovanju svoje božanske vlasti. Mnoštvo je klicalo „Hosana“ iako možda nije moglo dokučiti sav smisao svog čina, ali zajednica vjernika koja danas ponavlja taj poklik trebala bi shvatiti dubok smisao tog događaja - „Izraelov Kralj si ti, Davidov o svijetli Sine, što u ime Gospodnje dolaziš nam pun miline…“  

Ljubav prema Ocu i ljudima

Možda nas upravo zbog toga liturgija poziva da i mi upiremo svoj pogled prema slavi vječnog Kralja kako bi svi vjernici bili upravljeni da bolje razumiju vrijednost njegove Muke i poniženja. Uviđamo dakle da se ne radi o tome da mi pratimo Isusa u slavlju na kratko vrijeme, nego da ga slijedimo sve do Kalvarije. Upravo takve osjećaje izražava Crkva kada, blagoslivljajući grančice, moli da bi vjernici „izvršili spomen toga spasonosnog ulaska pobožnošću i živom vjerom“. Možda zapravo i nema ljepšeg načina da častimo Muku Kristovu, nego da se njemu pridružimo te onda tako pobijedimo grijeh i zlo.

Današnja sveta misa nas uvodi u razmatranje Muke. Proročanstvo Izaijino kao i psalam ističu neke pojedinosti: „Leđa podmetnutih onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojega ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja“. Krist je dakle prikazan u slici Sluge Jahvina u proročanstvu, sasvim predan volji Očevoj i zajedno s njima hoće svoje vlastito žrtvovanje za spasenje ljudi: “Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah!“ Nakon toga gledamo ga prema opisu u Muci kako ga vuku na suđenje, zatim na Kalvariju u smrt. Do toga je stanja stigao Sin Božji iz jednog jedinog razloga, a to je: ljubav. Ljubav prema Ocu kojega hoće proslaviti, ljubav prema ljudima koje hoće pomiriti s Ocem Stvoriteljem.

Krist poslušan do smrti

Iz svega ovoga vidimo kako jedino Isusova beskrajna ljubav može nama ljudima objasniti nevjerojatna poniženja koja je podnio Sin Božji. „Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge“. I nas zato, dragi mladi, Crkva danas ne oklijeva pozvati na dublje i konkretno razmatranje Isusove Muke u svoj njenoj stvarnosti da bi svima bilo jasno da je on pravi Bog. Također, da bi nam isto tako pokazao da je i pravi čovjek; poništivši u svom izmučenom čovještvu svaki znak božanstva, da je zbog nas postao bratom svima, toliko da s nama dijeli smrt kako bi nas učinio dionicima svoje božanske naravi. 

„Krist je za nas postao poslušan do smrti, do smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i dade mu Ime nad svakim imenom.“ Iz ovoga lijepo zaključujemo da od najvećeg poništenja dolazi do najvećeg uzvišenja; i kao čovjek Isus je postavljen za Gospodara svega stvorenoga, a to svoje gospodstvo čini tako da sve pomiruje s Ocem oslobađajući nas od grijeha i darujući nam vječni život.