"Sin vam se rodio!" I to je to?!

Navikli smo se, a vjerujem i očekivali prvu nedjelju po Božiću slaviti kao nedjelju Svete obitelji. Ali eto, u petak Sveta obitelj, a danas, na prvi dan nove godine, prva nedjelja po Božiću posvećena Blaženoj Djevici Mariji Bogorodici. Crkva želi da novu godinu započnemo s posvetom svega što će se u toj godini događati Blaženoj Djevici. Ali ne samo to, želja i poticaj idu u smjeru prožimanja svega što će se u toj godini događati vjerom kojom je Marija vjerovala.

Dragi prijatelji, što vam se čini, kako se najsnažnije potvrđuje da zaista vjerujemo u Boga i vjerujemo Bogu? Meni se čini da je to onda kada s Bogom ulazimo u ozbiljne rizike. One rizike i ono povjerenje koje mnogi nazivaju ludošću. Onaj mir i pouzdanje pred nesigurnom budućnošću, čvrsta nada, volja za radom i činjenjem dobra bez obzira koliko drugih to tako radi, svjedoči vjeru u Boga koji drži svijet u svojoj ruci.

Suočeni s takvim rizicima i nesigurnostima mi tražimo znak. Jeste li ikada klečali u crkvi ili u svojoj sobi i obratili se Bogu ovim riječima: „Ajde Bože, dosta skrivanja, reci nešto! Ti si stvaran, i ti si tu, i ti slušaš, pa daj više reci, pokaži se, zagrmi, glasno me usmjeri!“. A tada čekali i čekali… i ništa. Zar zaista ništa? Je li Bog odgovorio? Jest, samo tako neočekivano da mi to nismo ni primijetili. Da imamo oči i na leđima, možda bismo primijetili da Bog odgovara na točno suprotnoj strani od one na koju smo mi pogledali čekajući Njegov odgovor! Mi gledamo prema Nebu, On odgovara sa zemlje. Mi gledamo prema veličanstvu Hrama u Jeruzalemu, On odgovara u najjadnijem gradu (najmanji među kneževstvima Judinim), u najsiromašnijoj pustinji, a ma i izvan najjadnijeg grada, iz zabačene štalice, iz jasala, glasom koji ne rastapa brda nego „kmeči“ zbog gladi. Bog čovječanstvu prilazi odozdo, iz same njegove srži, iz najdubljeg mraka. Znate da Mariju nazivamo ženom vjere u najuzvišenijem smislu. Zašto? Meni se u ovom trenutku jedan od odgovora nameće snažnije od ostalih. Pazite, njoj je na molitvu: „Bože odgovori mi!“ bilo odgovoreno. Bog po Gabrijelu objavljuje da će začeti po Duhu Svetom, da će biti majka Sina Svevišnjega, da će On biti velik i vladati svim narodima. Uplašila se anđela, ali i prihvatila Božju volju, krenula tim putem, uvidjela da je trudna i da će se nešto čudesno dogoditi. Zamislite trenutak kada je Bog zaista i došao na svijet. Trenutak kada Bog Veličanstveni odgovara! A ono, obične ručice, dijete koje drhti, siše, treba pelenice jer piški i kaki. Čekaj, to je odgovor na vapaj: „Bože objavi se, reci nešto da napokon znam sa sigurnošću!“??? Koliko bi nas odgovorilo: „I to je to? Ja tu ne vidim Boga!“. Kada bi nam male nespretne ručice dodirnule lice, a umom prošla svijest o tome da ako mu ne damo jesti i ne zaštitimo ga od hladnoće, ili ostavimo u jaslama da će taj objavljeni Veličanstveni, Svemogući, Sabaot, Stvoritelj neba i zemlje, umrijeti! Koliko bi nas u tome prepoznalo ispunjenje Božjeg obećanja, odnosno samoga Boga? Vjerovati bez odgovora još nam i nekako ide, ali nastaviti vjerovati kad je odgovor dan – a potpuno je razočarao, e to već može samo Žena vjere! Ona sakuplja sve te događaje i prebire ih u svome srcu. Ona pronalazi Boga ondje gdje ga nitko drugi ne bi pronašao.

Nije li to tako i u našim životima? Tražimo znakove i dokaze, a On prilazi odozdo i traži da sabiremo događaje svojega života i prebiremo ih u srcu! Da ga prepoznajemo i zahvaljujemo mu na onome na čemu mu nitko drugi ne zahvaljuje. On nas poziva na razmatranje. Upustite se, dragi moji, i vidjet ćete ga. Pozivam vas da na početku nove godine preberete staru u tišini i miru molitve. Stanite pred Njegovu Riječ, Pismo, i gledajte, šutite i pitajte. Potražite Njegove tragove među korovom koji ih skriva, a razrastao se u grijehu, buci, strahu i sebičnosti. Oni su tu. A tada ćete vidjeti kojim smjerom vode i dobiti usmjerenje za novu godinu. Tu će se roditi vjera potrebna za riskiranje s Bogom, i nada koja će nas držati vedra čela i orne za dobro i dobar rad.

No ipak, ostaje jedno pitanje: „Zašto ipak te tragove ne učiniš vidljivijima? Zar zaista ne može ni mali, kratki glas sa neba?“. Ajmo zaviriti u naše odnose. Jeste li primijetili kada se u našim odnosima rađa ono najljepše i nešto novo? Primijetio sam da je to onda kada prema bližnjemu nastupam s povjerenjem. To je onda kada dajem nešto nezasluženo i ne pitam hoće li mi se to vratiti. To je onda kada ne znam može li mi osoba biti vjerna, niti hoće li biti nešto od toga odnosa, prijateljstva, veze, a mi svejedno dajemo i povjerenje i ljubav. Ponekad se opečemo, ali ponekad jedino to rodi nešto veličanstveno i duboko, duboki odnos i povezanost. Jednom riječju, najbolje stvari u životu rode se onda kada nemamo garancije. Nije li tako i u vjeri? Kažemo da je vjera uzajamni odnos, ne samo naš trud. Božja tišina i naše povjerenje rađaju stvari zbog kojih kažemo da je vjera lijepa i uzbudljiva, neočekivana i dinamična, daje snagu kada ništa drugo ne daje. Kada Bogu na Njegovu tišinu odgovaramo vjerom, u štitu naše slobode radimo procijepe kroz koje On onda može zahvatiti i u vodstvu ostaviti tragove. Grmljavinom s nebesa, Bog bi sve to jednim potezom zdrobio. Je li to baš tako, i ima li tu još nešto, kao i odgovore na pitanja koja su se rodila čitanjem ovih redaka, ostavljam vašim razmatranjima i Božjim tragovima kojima će obilježiti 2012. godinu. A onda će i biti blagoslovljena. To vam od srca želim.