Žena, vojnikinja, vjernica - ona je sve to

Ona je sve to, i mnogo više. Ona je jednostavna, ponizna, susretljiva, vedra, vrijedna i uporna. Ružica Matić iz velikogoričke župe Sv. Petra i Pavla danas je profesionalna vojnikinja s bogatim vojnim iskustvom sudjelovanja u čak tri mirovne misije u Afganistanu kao pripadnica kontigenta Hrvatske vojske koji se u glavnom gradu Kabulu priključuje ISAF-u (International Security Assistance Force), mirovnoj misiji NATO-a. „Svatko od nas treba živjeti cjelovito svoju vjeru tamo gdje se nalazi“, tako nas uči sv. Franjo Saleški. Time se vodila i Ružica. Odgojena u hrvatskoj katoličkoj obitelji hercegovačkog podrijetla, nastavila je živjeti i svjedočiti svoju vjeru ma koliko bila daleko od svog doma i obitelji. Specifična priroda njene profesije nije ju udaljila od Boga, već upravo suprotno. Krunica joj je bila najjače oružje, a svete mise rijetko je propuštala, kapelica u vojnom kampu bilo je mjesto gdje je često dolazila pronaći svoj mir. Zbog toga nije čudno da je među kolegama uvijek bila omiljena, slovila je kao dobri duh misija, a ne začuđuje ni činjenica da je upravo ona osiguravala neke od najutjecajnijih ljudi svijeta, poput glavnog tajnika UN-a. S Ružicom smo razgovarali neposredno nakon povratka iz njene treće misije.

Ružice, da su čudni putevi Gospodnji, u to smo se svi barem jednom i sami uvjerili. No, kako se jedna „obična“ djevojka pretvorila u profesionalnu hrvatsku vojnikinju?

Nakon završene srednje ekonomske škole zaposlila sam se u Hrvatskoj vojsci kao službenica u Inspektoratu obrane. Na tom sam položaju pet godina obavljala administrativne poslove koji nisu imali mnogo veze s onim što nam prvo padne napamet kad pomislimo na vojsku. Da mi je tada netko rekao da ću postati profesionalna vojnikinja, pomislila bih da je riječ o prvotravanjskoj šali. Zamišljala sam da ću se udati i osnovati obitelj. I sama sam odgojena u velikoj obitelji, s razvijenim osjećajem za obiteljske vrijednosti. No, nakon pet godina dobila sam čin desetnika te sam ubrzo prešla u 350. vojnu obavještajnu bojnu u kojoj sam prošla naprednu vojnu dočasničku izobrazbu te dobila čin narednice. Tada sam osjetila što znači raditi u vojsci, morala sam nositi uniformu, postrojavati se itd. Raditi kao žena u vojsci svojevrstan je izazov. Osim toga, oduvijek sam voljela sport, brzinu i adrenalin, uvijek sam bila avanturističkog duha.

Kako si dospjela u mirovnu misiju u Afganistan?

Nakon što sam usvojila određena vojnička znanja i vještine, odlučila sam se 2006. godine prijaviti za mirovnu misiju u Afganistanu s vojnom policijom. Nakon pola godine intenzivnih priprema i obuke dobila sam potvrdu da sam prihvaćena te sam 2007. otišla u svoju prvu misiju u Kabul na šest mjeseci. Do samoga završetka obuke nisam znala hoću li zaista otići, nisam znala ni gdje točno idem ni što me ondje čeka, nikoga nisam poznavala otprije... Bilo je sve poprilično nesigurno i zbog  te neizvjesnosti nisam drugima previše govorila o tome.

Kakva je bila reakcija tvoje okoline nakon što si im priopćila vijest da zaista odlaziš?

Naravno da sam se kao žena susretala s mnogo predrasuda. Sve bi bilo mnogo lakše i prihvatljivije da sam muško. Kao da nitko zaista nije vjerovao da ja to mogu i da ću to i učiniti. Strpljivo sam prolazila kroz obuku i čvrsto odlučila da ću provesti svoju odluku. Dakako, najgore je bilo reći roditeljima. Ocu nisam ništa govorila do zadnjeg trenutka i bilo je teško reći kakvu sam odluku donijela. No ipak, unatoč svemu, roditelji su prihvatili moj izbor i poštovali moju odluku. To je izraz iskrene i bezuvjetne roditeljske ljubavi i prihvaćanja mene kao takve i puta kojeg sam odabrala.

Što ti je bilo najteže kada si napustila svoju obitelj i domovinu i otišla u daleki, nepoznati Afganistan?

Najteže je bilo upravo to – biti odvojen od onih koji te vole i koje voliš. Jako sam povezana sa svojom obitelji. No, kako je i tata radio u Njemačkoj, naučili smo biti odvojeni od njega i znali se nositi s time. Tako sam i ja otišla raditi u Afganistan, vjerujući kako ću se vratiti. No, došavši ondje, prva dva tjedna bilo je poprilično šokantno. Afganistan je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, s gotovo 29 milijuna stanovnika, a islam je državna religija, preko 99% stanovništva su muslimani. Doživjela sam kulturološki šok i u prvo vrijeme nisam mogla pojmiti takvo siromaštvo i toliku nerazvijenost. U takvim trenucima nije bilo nimalo jednostavno, ali sam se vodila geslom sv. Benedikta – „Ora et labora!“, moli i radi. Koncentrirala sam se na posao i utjecala se Bogu za pomoć i zaštitu. Tako sam „preživjela“ svoju prvu misiju.

Godine 2009. po drugi puta odlaziš u mirovnu misiju. Što je zapravo mirovna misija i koliko može biti rizična? Kakvi su bili dojmovi nakon druge misije?

Neoporecivo je da je posao koji radim mnogo opasniji i zahtjevniji od ostalih zanimanja, no često je i kriva percepcija mirovne misije kao takve. Mirovna misija je zapravo operacija koja uključuje akcije i mjere Ujedinjenih naroda radi održanja mira sprječavanjem izbijanja oružanog sukoba ili uspostavljanjem mira. Ona je u Afganistanu nadzornog, odnosno promatračkog karaktera, s određenim edukacijskim djelovanjem u cilju obuke, napretka i razvoja tamošnjeg stanovništva. No, zbog političke situacije u Afganistanu ona jest rizična i povlači za sobom određenu opasnost i veliku odgovornost koju preuzimamo na sebe. Moja druga misija u Afganistanu bila je, očekivano, bolja i prihvatljivija od prve. Znala sam gdje odlazim i što me čeka, a osim toga sam bila s mnogo otprije poznatih kolega. Bili smo prava ekipa i jako smo se dobro slagali. Upoznala sam mnogo divnih ljudi i stekla prave prijatelje. Posebno drago mi je bilo da sam i u drugoj misiji bila sa svojim najboljim prijateljem Igorom Kovačevićem, tako da mi je cijela atmosfera bila vrlo ugodna i pozitivna.

Kolege te jako cijene, svaki puta si bila dobri duh misije i veliki pozitivac. Nitko te nije podcijenjivao, već upravo suprotno, sloviš kao vrlo sposobna i jako dobra vojnikinja... Kakav je život u mirovnim misijama?

Žena je neusporedivo mnogo manje u odnosu na muškarce, ali moram istaknuti kako podcijenjivanja nije bilo. Predrasuda je bilo više u Hrvatskoj, a naročito prije mog prvog odlaska. Ondje mora postojati osjećaj zajedništva i zauzetosti jednih za druge. Zbog toga nema mjesta konkurentskim nadmetanjima s muškim kolegama, a mi kao žene moramo biti svjesne svojih sposobnosti, ali i ograničenja. Žene su uvijek spretnije s administracijom,  no s druge strane muškarci su fizički spremniji. U svemu tome vjera mi je bila kompas i uvijek pokazivala pravi smjer, a veliku ulogu duhovnog pastira imao je naš vojni kapelan vlč. Alojz Kovaček. Uvijek pun razumijevanja, topline i savjeta. Bio je jedan od nas i s nama prolazio kroz sve kušnje i situacije. Život u misiji je specifičan, ali to ne znači da nemamo slobodnog vremena. Najčešće se ono provodi u teretani, no ponekad sam počistila kapelicu u u koju sam često dolazila ili ispekla poneki kolač, na opće oduševljenje mojih kolega.

Ružice, kako je živjeti vjeru u mirovnoj misiji? Sada, kada si bila u misiji po treći put, bila je korizma. Kako je izgledala korizma u hrvatskom kampu u Kabulu?

Dolazim iz takve obitelji gdje smo odgojeni na način da je vjera dio nas. Neizostavna je nedjeljna sveta misa, a i redoviti smo hodočasnici na tradicionalnom hodočašću iz Velike Gorice u Mariju Bistricu. Do svetišta Majke Božje Bistričke pješačila sam deset puta, a također sam hodočastila i u Međugorje, Vepric te dva puta u Lurdes. Planiram uskoro  hodočastiti i u Fatimu. Želim reći da je vjera način života, to nije nešto izbrisivo i prolazno što se može samo tek tako izgubiti zbog odlaska u Afganistan na šest mjeseci. Vjera me prati, ma gdje ja otišla. Isto je po pitanju korizme. Moguće ju je živjeti i u mirovnoj misiji u Afganistanu. Zajedno s još četvero kolega sam svaki utorak, petak i nedjelju odlazila u kapelu na pobožnost križnoga puta. Uz obavezan post petkom, u korizmi postim i utorkom. Sveti Ante zaštitnik mi je čitav život i vodi me da se ne izgubim.

Iz treće misije vratila si se neposredno prije Velikog tjedna. Kakav je osjećaj vratiti se kući i kako si proslavila Uskrs?

Povratak kući je uvijek nabijen raznovrsnim emocijama. Prvenstveno, najjači je osjećaj zahvalnosti Bogu što smo se sretno vratili, a s druge strane uvijek sam vrlo radosna što se vraćam svojoj obitelji. Zanimljiv je podatak da do sada u Afganistanu nije poginuo ni jedan hrvatski vojnik. To je znak da nas, vojnike,  netko čuva i štiti s neba. Uvijek mi je najteže bilo otići zbog majke koja je u velikoj brizi, bez obzira što mi je ovo bio treći put, tako da s te strane mojim povratkom nestaje breme zabrinutosti i brige za mene. Tu je i velik umor zbog napornog puta i klimatoloških razlika. Ondje smo bili na temperaturi od plus 20 ºC, a ovdje nas je zatekao snijeg. Uvijek mi treba malo vremena da se priviknem na ležerniji način života koji nije tako strog i discipliniran kao što je onaj u Afganistanu. Jako sam sretna što sam proslavila Uskrs u svojoj župi, zajedno sa svojim najbližima. Sada sam još neko vrijeme na odmoru pa se vraćam na svoje staro radno mjesto u Pukovniju vojne policije.