Vjera stvara zajedništvo

Slavko Goluža, trener RK CO Zagreb i izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, kao igrač ostvario je s reprezentacijom velike uspjehe među kojima se ističu zlato sa svjetskog prvenstva i dvije zlatne olimpijske medalje iz Atlante i Atene. Kao trener i izbornik nastavlja s odličnim rezultatima, te sa posljednja tri velika natjecanja u samo godini dana ima tri brončane medalje. U razgovoru nam je otkrio što njegovu ekipu čini uspješnom. Jeste li znali da ih prije svakog velikog natjecanja vodi na blagoslov? Razgovarali smo i o molitvi, vrijednostima i praznovjerju, a otkrio nam je i jednu ekskluzivu. Koju? Tko zna, možda je baš to bio ključ naše odlične igre i pobjede nad Francuzima. O čemu se radi? Otkrijte u razgovoru s izbornikom!

Izborniče, na početku, hvala Vam što ste izdvojili vrijeme za nas. Prije nekoliko dana ste se vratili kući s još jednom brončanom medaljom s velikih natjecanja. Jesu li se slegli dojmovi? 

Meni se nekako dojmovi brzo slegnu. Već sam 15-ak godina u ovoj priči, pa se dosta brzo vratim u normalu. Bilo je, naravno, naporno i trebalo nam je i par dana odmora, ali nove obaveze su već tu i moramo se prilagoditi tome.

Recite nam što jednu ekipu čini uspješnom?

Vrlo kratko ću reći... zajedništvo. Ekipa treba disati kao obitelj. Obitelj je sve. Kad su zajedno onda nikome nije problem napraviti nešto jedan za drugoga. Kada je nekome teško, važno je da ga suigrač bodri, potiče na još više i upozorava na neke stvari.

Kako Vi motivirate svoju ekipu i što je Vaš najveći motiv?

U svakom slučaju postoji više načina. Svako novo natjecanje je poseban motiv, želja za dokazivanjem, za uspjehom i, naravno, želja za osvajanjem medalje. To je jedan od motiva, a drugi su ljudi. Znamo koliko nas cijene i poštuju, koliko žive s nama i proživljavaju utakmice i sve ostalo, a uvijek se pojave i neki posebni motivi. Moj najveći motiv je želja za uspjehom. To je ona unutarnja motivacija koja drži svakog sportaša da iz dana u dan želi više, želi napredovati i učiti.

Poznato je da su sportaši često praznovjerni. Kakva su Vaša iskustva?

Uvijek ima tih stvari, ali ja najviše volim nositi krunicu oko vrata i na ruci.

Često spominjete i važnost vjere. Koliko je ona prisutna u Vašem životu i životu Vaše obitelji?

Prisutna je od malih nogu. Tako su me naučili moji roditelji i to ja sada prenosim na svoje dijete. Ne mislim samo na vjeru u Boga nego i na vjeru u sebe, vjeru u ono što radimo, vjera u suigrače, ali naravno s posebnim naglaskom na vjeru u Svevišnjega. Nema dana kada se ne obratim Gospodinu kroz molitvu, posebno prije spavanja. To me ispunjava i daje mi mir. Osim toga svaki puta kada sam u Metkoviću obavezno odem i u Međugorje.

Koje vrijednosti biste željeli prenijeti na svoga sina?

Na sina bih prije svega želio prenijeti vjeru, a nakon toga i važnost jednog iskrenog i poštenog života. Želio bih da bude skroman, poslušan i ponizan.

Može li se vjera svjedočiti i u Vašem poslu i na koji način?

Naravno, kada vjerujete u ono što radite, vjerujete u sebe. Ne smijete nikada odustati! Vjera stvara zajedništvo.

Bili ste jedan od uzvanika u HNK-u za vrijeme posjeta papa Benedikt XVI. Hrvatskoj u lipnju 2011. Kakav je dojam taj susret ostavio na Vas i što Vam je značio?

Vidim da ste jako dobro informirani :o) Za mene je to nešto posebno i još sam u Poreču dobio krunicu s posebnim papinskim blagoslovom. To što sam bio tamo je posebna čast za mene i moju obitelj i presretan sam zbog toga.

Znamo da prije svakog velikog natjecanja ekipu vodite na blagoslov? Koliko Vam to znači?

Istina je. Otkako sam izbornik svaki puta koristim priliku da, gdje god se nalazili, odvedem ekipu na blagoslov. To nam daje dodatnu snagu. Meni osobno to puno znači. I prije ovog svjetskog prvenstva sam bio u Međugorju. Znao sam da imamo mladu ekipu. Pomolio sam se samo da nam da zdravlja, snage i hrabrosti. Važno je moliti za mir, jer čovjek kad je miran može puno toga. Nisam nikada sumnjao u svoj odabir, svoje igrače i sebe. Samo sam rekao: „Bože, budi uz nas, pa što god bude!“



I jedna ekskluziva... prije utakmice s Francuskom nismo imali trening nego šetnju i druženje i cijelu sam ekipu odveo u katedralu u Zaragozi, koja je poznata po tome da su ju za vrijeme bombardiranja pogodile tri granate, ali niti jedna nije eksplodirala. Zatražio sam od Gospodina da nam podari unutarnji mir. Eto, to je za mene nešto posebno. A molitva, molitva je nešto najače što postoji.

I za kraj - što biste poručili mladima?

Prije svega bih im poručio da se okrenu vjeri. Vidim gdje ovo sve u zadnje vrijeme vodi. Sve je više napada na Crkvu i obitelj. Po meni postoji jedna tanka linija između dobra i zla. Prema tome, neka se uvijek okrenu prema dobrome, neka razmišljaju pozitivno i pokušavaju pomoći drugima jer to Netko vidi i sigurno će se sve to kad-tad vratiti.